Piše Vesna Peršić Kovač.
Jedan od zanimljivih lipanjskih blagdana kojem su posvećeni različiti običaji i vjerovanja pobožnog podravskog puka bio je svakako spomendan svetog Vida, 15. lipnja.
Ovaj svetac i mučenik rođen je tijekom trećeg stoljeća na Siciliji u imućnoj nekršćanskoj obitelji, a Isusov nauk prihvatio je u ranoj dječjoj dobi. Za života je bio progonjen i mučen, a postao je poznat po čudotvornim djelima i čudima koja se vežu i uz samu njegovu smrt. Kao svetac zaštitnik štovan je već nekoliko stoljeća nakon smrti gotovo u čitavoj Europi, a napose među slavenskim narodima gdje je prema nekim izvorima zbog sličnog imena vezan uz pretkršćanski kult “Svantevida”.
S obzirom na to da ga smatraju zaštitnikom vinogradara i podrumara, često mu posvećuju kapelice i crkve izgrađene u vinogradima. Tako je i u Starigradu kraj Koprivnice još u 17. stoljeću izgrađena kapelica posvećena svetom Vidu, a zabilježeno je kako je svake godine 15. lipnja organizirana velika zavjetna procesija iz koprivničke župne crkve prema kapelici gdje je služena i sveta misa.
U okolici Đurđevca ovaj je svetac štovan prije svega kao zaštitnik vida, a utjecalo mu se molitvama i protiv nevremena i groma. Još i danas stariji stanovnici ovog kraja pamte izreku “Sveti Vid z bičom pukne, žito zrele”, ali i onu “Sveti Vid je za skoro, onda bi štel led stoči”. Kako bi spriječili štetu od tuče i groma na tek dozrelom žitu seljaci su se križali i molili svetom Vidu, a ako bi opazili “velike” oblake zvali bi zvonara čija je obaveza bila zvoniti “na zagovor svetom Vidu”. Zvonilo se na specifičan način: “jen zvon, samo na jednu stranu” za što je trebala poprilična vještina.
Osim na ovu općenitu nakanu, Vidu se molilo i ponaosob za zaštitu vida. Navodimo zanimljivu molitvu što ju je Josip Cugovčan zabilježio krajem prošlog stoljeća u Podravskim Sesvetama:
„Oču se pomoliti Svetomu Vidu kaj bi me očuval od jočne boli i vekivečne!“
