Piše Danijel Balaško.
Svi znamo da je poskok (Vipera ammodytes) naša najotrovnija zmija i vjerojatno većina nas zna da ne obitava u Podravini. No, poskok se ipak vrlo lako može susresti na našoj najbližoj planini većoj od 500 metara nadmorske visine, danas sve više popularnoj izletničko-planinarskoj destinaciji, Kalniku.
Na njega se najčešće može naići u vršnim kamenitim dijelovima Kalnika, no obitava i u nižim dijelovima cijelog Kalničkog gorja (suhe livade, šikare, grmlje, otvorene šume, vinogradi…). Osobno sam ga susretao na Kalničkoj gredi, stazi Sedam zubi, oko najvišeg vrha Vranilca, a posebno često na potezu od vrha Vranilac do uzletišta paraglidera i do stijena koje planinari popularno nazivaju „zmijski vidikovac“ ili „poskokovo gnijezdo“. Tamo se za proljetnog sunčanog dana, hodajući po planinarskoj stazi, može naići i na nekoliko primjeraka kako se izležavaju i uživaju u toplim proljetnim zrakama sunca.
Ova prelijepa zmija, kako joj samo ime govori ne skače. Ime je vjerojatno dobio jer se ponekad navodno penje po niskom grmlju i drveću (sunča se ili je u potrazi za hranom) pa može pasti s njih. Uglavnom se hrani malim vrstama sisavaca, malim pticama i gušterima. U proljeće i jesen aktivan je danju, a ljeti noću. Pare se u proljeće pa su tada prilično aktivni, a mlade liježu žive krajem ljeta. Prosječno su dugački od 60 do 80 cm, vrlo rijetko do jednog metra. Lako ga prepoznamo i razlikujemo od ostalih zmija neotrovnica po roščiću na nosu i cik-cak romboidnim tamnijim šarama po tijelu.
Poskoku ljudi nisu interesantni pa ga se ni ne trebaju bojati. Relativno je „spora“ zmija, a kad slučajno naletimo na njega ili će oprezno pobjeći ili će se ukipiti i jedno vrijeme siktati te naposljetku opet otići. Vrlo se rijetko brani ugrizom, uglavnom kada je izravno ugrožen. U slučaju da se susretnemo s poskokom ne treba paničariti niti ga napadati. Najbolje je maknuti se u stranu i oprezno ga zaobići, a ako to nije moguće, onda ga zaplašiti šuškanjem lišća ili udaranjem nogu o tlo te pustiti ga da otiđe svojim putem.