Ivan Pal je Koprivničanac koji je igrom slučaja rođen u Zagrebu.
Osim te “mrlje”, sve ostale kriterije Koprivničanca besprijekorno ispunjava. Odrastao je na koprivničkom sajmištu. Krave i konji su pasli, a dečki su igrali nogomet. Ne želi se prisjetiti što im je bio najveći problem, no sjećanje na to razvuče mu lice u osmijeh. Bio je đak druge osnovne, današnje škole “Braća Radić”, još u vrijeme dok je škola bila u susjedstvu crkve svetog Nikole. Potom je završio i gimnaziju, a onda i “fiskulturni” fakultet u Zagrebu.
— Bio sam puno bolji student nego gimnazijalac. Bio sam odličan student, među prvih 5 studenata generacije koji su diplomirali, dok kao gimnazijalac nisam bio tako dobar. Bio sam tanki vrlo dobar, jer sam po prirodi društvenjak kojega nisu zanimali matematika, fizika, kemija, čak ni drugi strani jezik francuski…
I u vrijeme faksa iz rodne Koprivnice nije izbivao dulje od pet dana jer je svaki vikend dolazio doma. Ne zbog mame ili cure, već zbog rukometa. Igrao je za Partizan, kako se tada zvao koprivnički rukometni klub, ali zbog njegovih metar i šezdeset, kako sam za sebe kaže, bilo je jasno da od njega nikad neće biti veliki igrač. No, njegov rukometni potencijal ipak je prepoznao profesor na fakultetu koji ga je odmah usmjerio prema zanimanju rukometnog trenera. Tako je kao trener mladih Podravkašica, ali i Lokomotove radio još na faksu. S 24 godine već je bio profesionalni trener i taj ga je posao najviše vezao uz koprivnički klub Podravku. No bio je i trener kadetske rukometne reprezentacije, a upravo je s Podravkom ostvario i svoje najveće trenerske uspjehe: osvajanje naslova europskih prvakinja.
— Imao sam veliku sreću. Meni su Koprivnica i Podravka omogućile da nakon dolaska iz vojske ja kao profesor tjelesnog od ’81. do 2003. stalno radim u klubu. No u jednom trenutku smo se razišli i četiri sam godine bio trener prvoligaša u Čakovcu. Bilo je to također izvrsno iskustvo.
Generacije Koprivničanaca i Podravaca Pala pamte i kao odgajatelja u Podravkinoj koloniji u Pirovcu, ali i kao profesora tjelesnog u tadašnjoj Srednjoj školi. Potom je bio i ravnatelj koprivničke Obrtničke škole, a sada kraju privodi svoj drugi profesionalni mandat dožupana. Tijekom cijelog života davao je svoj doprinos koprivničkom društvu.
— Stvari su se tako u životu odvijale same po sebi. Koprivnica je zapravo davala velike šanse ljudima. Meni osobno su ova sredina, i škola, i Podravka, i tadašnja Općina, kasnije Županija omogućili da paralelno radim kao profesor i kao rukometni trener. I ja sam, barem tako mislim, ta dva posla pošteno odradio. Zahvaljujući i činjenici da sam uvijek oko sebe imao tim. Tako je i danas. Sa svojom 61-om godinom ne bih se ponovno politički angažirao da oko sebe nemam tim s kojim vjerujem da možemo učiniti dobro gradu i građanima.
Pal smatra da o stvarima za kojima žali ne vrijedi govoriti jer se ne mogu promijeniti. Svojim najvećim životnim uspjehom smatra ostvarenje i zadovoljstvo na osobnom planu.
— Imam jako dobar brak. S mojom Đukom sam 36 godina u braku i ona mi je najveća podrška u svemu što radim. Nažalost, imali smo osobnu tragediju, umrlo nam je dijete. No, imamo krasne nećake. Na njih smo zbog te naše tragedije više fokusirani. Svi su krasni ljudi, završili su fakultete. Sretan sam što su dio naših života ti naši nećaci, kumovi i prijatelji s kojima dijelimo naše živote.
Pal je povratkom na gradski nivo odlučio produžiti svoj politički angažman, pri čemu ostaje vjeran HSS-u i svojoj Koprivnici:
— Siguran sam da Koprivnica ima veliki potencijal i kao grad i u ljudima koji su ostali ovdje živjeti. Grad je rastao zajedno sa svojim građanima. Neki od njih doselili su zahvaljujući razvoju Podravke i ostali. Koprivnica i dalje može puno postići i vjerujem da pri tome može računati i na potporu vlade, bez obzira na to kojim političkim bojama bila obojena svaka strana.
