Četvrtak, 16. svibnja 2024.

FOTO Hrvoje Ružić na drugoj strani Europe: “Topli ljudi u hladnoj zemlji”

Na sam spomen imena Bjelorusija, ljudi u glavi stvore film sivila, nečeg negativnog, nekih “onih” čudnih i opasnih vremena. No, u tjedan dana koliko sam boravio u Brestu, kao glazbeni producent završnice SEHA FINAL FOUR rukometne lige, mogu većinom potvrditi upravo suprotno.

Prvi dojam. Nikad u životu nisam vidio čišći i uređeniji grad od ovoga! Kao da postoji neka vrsta kazne, ako kojim slučajem bacite papirić ili opušak na pločnik i travnjak. Nema teorije da drvored nije podrezan, trava i cvijeće “zbigecano”, košara za otpatke na svakom uglu. Ne mislim pri tome da je naša Koprivnica neuredna. No, ovo ipak na neki način iskače od svega što sam dosad vidio. Široke, prostrane i pregledne ulice (idealno za početnike i one nesigurne u sebe), na kojima se međusobno mimoilaze Audi100 iz 1988., nabrijani Golf jedinica i dvojka s ugrađenim novim Seat motorom i najnoviji modeli Mercedesa, BMW-a…

U Brestu su ponosni na svoju šetnicu i “Sovjetsku ulicu” koja obiluje restoranima, raznim trgovinama i prije svega sa “mali milijun” raznih skulptura i spomenika koji prikazuju obrtništvo toga grada. Zaista lijepo za pogledati. Impresivan je “Spomenik Hrabrosti”, nezaobilazna tvrđava Brest te jedinstven “Muzej Željeznice”.

Brest trenutno ima oko 350 tisuća stanovnika, a prostire se na površini veličine grada Zagreba, prostran je i pravilno naseljen. Nalazi se uz samu granicu s Poljskom, što znači da i dalje ima najčuvaniju granicu i kontrolu putnika koji ulaze u Rusku federaciju, u ovom slučaju u Bjelorusiju ili obrnuto u Europsku Uniju. Mjesečna plaća kreće se oko 200-300 eura, a kvadrat stana oko 2.000 eura. Maloprodajne cijene su niže oko 20-30% nego kod nas, no ima zaista svega. Ipak, prednjači domaća proizvodnja. Zapad polako, ali sigurno kuca na vrata.

Ljudi. Njih sam ostavio za kraj. Nakon prvotne rezerviranosti s njihove strane, situacija se drastično mijenja. Jednostavni, pristupačni, srdačni, sve će napraviti da bi se prikazali u najboljem izdanju. Evo jednog živog primjera, a bilo ih je… Sjedim kasno navečer zajedno s kolegama za stolom u restoranu hotela u kojem smo bili smješteni, kad nasuprot nas za šank sjedaju dva ogromna domaća mladića obrijanih glava, u onak’ finom raspoloženju. Mislim si, dečki, vrijeme je da polako hvatamo maglu, pa pogledaj ih kak’ nas mjerkaju! Odjednom onaj ogromniji od onog drugog ogromnog me pogleda i pita odakle smo? Velim ja njemu iz Hrvatske. Ahaaaaaa, promrmlja on… Hrvati, Srbi, Bosanci, Makedonci, Bugari, mi Rusi i Bjelorusi, svi smo Slaveni, vikne i okrene rundu s najskupljom “Sklad” votkom! Da više ne idem dalje u detalje….

Skidam im kapu na gostoprimstvu. Jedini problem je jezična barijera. U velikoj većini govore samo ruski jezik. Engleskim i jako rijetko njemačkim služe se samo poslovni ljudi kojima treba na svakodnevnoj bazi, vrlo rijetko mladi ljudi što me iznenadilo. Razlog? U državnim školama i dalje uče samo ruski, nešto malo engleski koji je obavezan na privatnim sveučilištima, a kojih opet nema mnogo i kojeg si mogu priuštiti zaista samo rijetki. Ali, s više ovakvih manifestacija poput SEHA FINAL 4 lige u njihovoj blizini bit će prilike i za nova učenja van učionice.

 

zatvori