Sredinom 2004. godine prihvatio sam ponudu i pomoć svoje majke koja živi u gradu Sharjah, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, da dođem kod nje i vidim svoje mogućnosti tamo, nađem posao i počnem raditi, a dalje kako ću htjeti.
Već tada, te 2004. godine UAE bile su na glasu kao ekskluzivna destinacija za posjetiti (danas se uvijek nasmijem na naše poznate zvijezde koje su tek zadnje dvije godine otkrile Dubai pa kao lude okidaju selfije iz finih restorana, a zapravo ne otkriju u potpunosti prave čari Emirata).
Uvijek se sjetim i komentara starijih poznanika koji su me uvjeravali da zapravo idem u pustinju, među teroriste. Govorili su mi pa to su muslimani, što ti to treba, doma ti je super, što te spopalo i slično.
Istina je da kao mladić od 20 godina koji nije baš vidio puno svijeta, pogotovo ništa dalje od Mađarske, Austrije i ovih bližih okolnih država nisam baš imao pretpostavku što me čeka, osim onog što je majka pričala i slika koje sam vidio.
Znao sam da je tamo jako vruće, da se država iznimno brzo razvija i da je jako lijepo. Prvi dojam grada budućnosti i luksuza osjeti se u samoj zračnoj luci, koja je stvarno velika, odlično opremljena i organizirana s obzirom na broj ljudi koji svakodnevno prolazi kroz nju.
Prvi temperaturni šok uslijedio je po izlasku iz zgrade zračne luke. Kako smo stigli kasno u noći ipak sam očekivao da će temperature biti nešto normalnije, no 30 stupnjeva nisam očekivao. Činjenica je da je bio srpanj – jedan od onih vrućih mjeseci u Emiratima. Trebalo mi je dobrih mjesec dana na se naviknem na dnevne vrućine koje su regularno znale biti i preko 45 stupnjeva. U samom početku veselilo me što izrazito rijetko pada kiša i to uglavnom možda dva do tri puta godišnje i traje jako kratko. Ulice se nakon kiša uglavnom kaos jer plivaju zato što se odvodni kanali začepe pijeskom kojeg tijekom cijele godine nosi vjetar. Gužve na cesti su u Dubaiju normalna stvar i nešto na što se čovjek jednostavno mora naviknuti.
Jedina stvar koja me najviše fascinirala je brzina izgradnje. Osim što imaju izuzetno povoljnu klimu za izgradnju, radovi na zgradama ne prestaju ni noću. Gradi se 24 sata na dan. U vrijeme mog boravka u Emiratima u izgradnji je bio danas najveći neboder na svijetu Burj Kalifa i bilo je zanimljivo pratiti kako lagano raste iz mjeseca u mjesec.
Službeni jezici su arapski i engleski pa uglavnom nema problema s komunikacijom jer svi jako dobro govore engleski. Iako sam engleski učio u školi prošao je kratak period dok se nisam u potpunosti oslobodio i počeo pričati, te naravno svakodnevno upijati nove riječi. U tri godine boravka i rada u Emiratima radio sam nekoliko poslova.
Prvi je bio u šoping centru gdje sam radio kao običan radnik u sklopu kuglane, restorana i internet cafe-a. Plaća ništa spektakularno, ali dovoljno za početak. Živio sam sa svojom obitelji pa i nisam imao nekih specijalnih troškova zahvaljujući njima.
Oni su mi bili oslonac za start i prilagodbu na potpuno drugačiji svijet od onog doma. Nakon nekoliko mjeseci predao sam životopis u Millennium and Copthorn hotel Sharjah, lanac hotela s pet zvjezdica gdje sam dobio posao konobara. Iako mi to nije struka, njima to zapravo i nije bilo previše bitno. U samom početku bio sam na razno raznim treninzima unutar hotela gdje sam naučio sve što moram znati za rad u hotelu takve kategorije.
Ono što me najviše u početku iznenadilo je činjenica da osim VIP gosti postoje i oni VVVIP. U početku mi je to bilo malo i smiješno, no s vremenom sam ipak vidio razliku jer su to uglavnom bili ili šeici ili vlasnici nekih velikih kompanija. Odlična stvar kod ovog posla bila je što hotel osigurava smještaj u jednoj od zakupljenih zgrada za zaposlenike, plaćali su sve troškove, struje, vode i plina. Osiguran je prijevoz do hotela i natrag te prehrana. Doručak, ručak i večeru imali smo osiguranu u restoranu za osoblje unutar hotela.
Trudom i zalaganjem polako sam napredovao unutar hotelske hijerarhije, no ono što mi se nije sviđalo je i rast primanja sukladno rastu odgovornosti. Rekao bi da su pravi škrci kad je u pitanju povećanje plaće. Iako preuzmeš odgovorne dužnosti poput asistenta restoran manager-a, i radiš taj posao više od 6 mjeseci plaća nikako da dođe na tu razinu. Razlog tome bio je i odlazak iz kompanije jer mi se pružila prilika rada u zrakoplovu kao kabinskog osoblja, odnosno stjuarda u jednoj charter kompaniji.
Nije ekskluzivni Emirates Airline, ali je bilo jedno jako dobro iskustvo. Ono što me se najviše dojmilo unutar tri godine rada u Emiratima zapravo je tolerancija koja vlada između ljudi različitih religija i nacionalnosti. Kao katolik moram priznati da sam bio jako dobro prihvaćen od strane muslimana i da imam samo dobra iskustva. Nikada nisam osjetio netrpeljivost ili bilo koji oblik prezira. Bio sam odlično prihvaćen od svih kolega bilo koje religije, rase ili nacionalnosti.
U ono vrijeme mogu reći da sam imao osjećaj kako je to jedina država na svijetu u kojoj se sve religije i nacionalnosti savršeno slažu. U ljetnim mjesecima izlasci u grad zapravo su izlasci u šoping centre ili u klubove po hotelima jer zbog temperatura nitko ne hoda po otvorenom. Rekao bih da su izlasci u šoping centre i kafiće unutar njih daleko isplativija opcija jer klubovi u hotelima su uglavnom preskupi, što je sasvim normalno.
Slobodno bih mogao reći da je Dubai zapravo i mala Indija. Velik je postotak stanovnika Emirata iz Indije. Rade u svim sektorima i ima ih najviše od svih stranaca. Uvijek mi je bilo zanimljivo pregovarati cijenu s njima u dućanima. Naravno, ne u razvikanim šoping centrima već u SOUK-ovima tj. tržnicama koje su smještene u klimatiziranim prostorima, a ne kao što je to običaj kod nas na otvorenom. U pravilu cijena se uvijek spušta za 50%, a ponekad ako ni na to ne pristanete i odlučite otići, trče za vama i nude za još manje.
Hrana je općenito drugačija od onog što sam navikao jesti doma. Svinjetina na koju smo naviknuti moguće je kupiti samo u nekim dućanima. Nije mi falila moram priznati, a riža koju nisam volio, postala je svakodnevni prilog. Ako se jede vani, hrana nije skupa i vjerujem da bi se svi brzo naviknuli na sve ono što se nudi jer na ponudi su sve kuhinje svijeta, restorana ne fali, kao ni lokalnih zalogajnica koje su jeftine i po meni najbolji izbor.
Jedan od nezaboravnih trenutaka je i doček Nove godine u pustinji u beduinskom kampu, do kojeg smo stigli u terencima uz adrenalinsku vožnju po dinama. Vozači naravno lokalci. Njima je vožnja po dinama jedan od oblika zabave i jako su dobro upoznati tehnikom vožnje po pijesku.
Danas me često pitaju zašto sam se vratio, zašto nisam ostao dolje. Odgovor je jednostavan. Vratio sam se doma na godišnji i ostao zbog ljubavi, ali i želje da stvaram i ostarim doma, u svojoj domovini bez obzira na situaciju u našoj državi.
Danas niti malo ne žalim na takvoj odluci, a u bliskoj budućnosti Dubai je u planu kao destinacija koju ću ovaj puta posjetiti u paru.
