“Rac-Rac-Karlovac” orilo se tribinama tadašnjeg hrvatskog drugoligaša. Kažu, brz kao vjetar, makneš pogled s njega na tren, a on je već pobjegao. Mario Rac, rođeni Herešinčanin danas je u Finskoj, a nekad je bio strah i trepet brojnim stoperima od Prve Hrvatske lige pa sve do županijske.
— Nogomet sam počeo igrati sa sedam godina u svojem Herešinu. Praktički od kad znam za sebe ‘ganjam loptu’, što bi značilo da već 30 godina traje moja velika ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu!
S obzirom na to da je toliko dugo u nogometu, ne čudi velik broj klubova u kojima je igrao. — Nakon pionira Herešina otišao sam u Varteks gdje sam u školi nogometa bio s brojnim Koprivničancima poput Volfa, Kuhara, Čikovića, Sokača, Žganca, Gregura, Šole i drugih. Posljednju godinu u juniorima vratio sam se u Slaven Belupo u koji me pozvao tadašnji trener Marijan Vlak i priključio prvoj ekipi. Ipak, pravu priliku nisam dobio pa sam sreću odlučio potražiti van Koprivnice. Igrao sam za Viroviticu, u dva navrata za Karlovac, Međimurje, Pomorac i Slavonac, a posljednji klub prije odlaska u Finsku bio mi je Tomislav iz Drnja.
Kada se osvrne na svoje najbolje igračke dane, uvijek se prisjeti lijepih trenutaka, ali i prilike koju je propustio. — Najveća greška u životu bila mi je što sa 25 godina, kada sam brojao svoje najbolje igračke dane, nisam otišao u Austriju iz koje sam imao odličnu ponudu. Mogao sam puno više napraviti u nogometu, ali ne žalim se jer sam u Finskoj osigurao svoju egzistenciju zahvaljujući baš najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.
Posebno pamti dio karijere koji je proveo u svom Herešinu. — Iako je teško izdvojiti gdje je bilo najljepše moram izdvojiti svoj Omladinac. Pod vodstvom trenera Mladena Kadije, u tadašnjoj Trećoj ligi Sjever, proživljavali smo neponovljive dane. Čak smo izborili i igranje u Drugoj ligi, ali zbog uvjeta i financija klub je odustao od takve egzibicije.
U Finskoj je osigurao svoju egzistenciju, a tamo je završio sasvim slučajno. — Preko bivšeg Slavenaša Ante Konjevića, koji je tamo igrao desetak godina, dobio sam poziv da odem na probu u Nerpes Kraft, finski klub koji je 2011. ušao u Treću ligu. Tražili su napadača, a ja sam na probi zadovoljio, i evo, sedam godina sam već na sjeveru Europe. Oko uvjeta smo se brzo dogovorili, a dobio sam i stalni posao. Financijski, ne mogu se Finska i Hrvatska uspoređivati. Tu je plaća u minuti na računu, nema kašnjenja, red se zna, svatko radi svoj posao i možete planirati svoj život i po nekoliko mjeseci unaprijed.
Zime u Finskoj sigurno nisu najtoplije na svijetu. — Što se tiče vremena, ova zima je bila blaga, temperatura je znala pasti do minus 20, a s obzirom na to da smo doživjeli i preko deset stupnjeva niže temperature od te, ove godine je bilo super. S vremenom smo se navikli na vrijeme, haha.
Iako je udaljen velik broj kilometara od svog Herešina, srce uvijek nekako vuče u Podravinu. — Za sada se supruga i ja ne planiramo vratiti, ali nikad se ne zna, ako se popravi situacija u Hrvatskoj možda se i mi predomislimo. Nedavno smo dobili i malog sinčića i zaista nam je dobro tu. Redovito pratim što se događa u Hrvatskoj, pogotovo kada pričamo o sportu. Slaven Belupo i HNL pratim preko satelita, a županijske lige, i to pod obavezno, pratim po portalima. Najveći gušt mi je doći na godišnji i otići pogledati neku utakmicu županijske lige jer tog u Finskoj nema. Vjerujte mi, kod nas je kvaliteta nogometa i nogometaša dobra i neki dečki bi bez problema bili među boljima u finskoj Trećoj ligi.
Kada smo ga pitali za savjet svima koji su neodlučni oko odlaska van Hrvatske, k’o iz topa je odgovorio da toplo preporuča svima da odu van. Da probaju. Naravno, svaki početak će svima biti težak, ali ukoliko si uporan i vrijedan, zaista se isplati. Iako si stranac, svi ćete cijeniti zbog tvojih vrlina. — Život nema reprizu! — zaključio je Mario Rac.
