Ustupio Tomislav Zalar.
Prijateljska utakmica veterana Herešina i veterana Dinama iz Zagreba odigrat će se u četvrtak, 30. ožujka s početkom u 17:30. O igračima Dinama puno toga znamo pa je ovo prigoda da se predstavi herešinska ekipa.

Također, bit će to jedna savršena uvertira za početak proljetnog dijela sezone, u koju ovi vječni mladići nesmiljeno jurišaju, ne mareći za višak kila ili zub vremena koji svake godine uzme svoj danak, prkoseći svim vremenskim prilikama i neprilikama i koji ne odustaju samo tako.

Kao svjedok sa prve golmanske linije, imao sam tu sreću da budem dijelom tog folklornog igrokaza kojeg svi mi ostarjeli stričeki koji još uvijek mislimo da možemo (govorimo o nogometu) upražnjavamo jednom tjedno na opće oduševljenje uže i šire obitelji, te ono malo gledatelja koji s nevjericom preispituju vlastiti smisao života. Kakofonija zvukova i miris pokošene trave (naravno, ukoliko domar Brankec nije prešao uobičajenu dozu od 2 promila) te izblijedjele linije koje izgledaju kao da su ih “vukli” Caniggia i Maradona… i spektakl je zajamčen.

Ustupio Tomislav Zalar.

Scena, kada dolaziš na utakmicu i prvo što vidiš na igralištu su Vaso i Sreć Lončarek, koji nezagrijani u okladi po gajbu piva trče do polovice igrališta. Naravno, prva utrka je zbog raznoraznih nepravilnosti poništena pa dečki idu još jednom trčati. Da bi se izbjeglo još jedno trčanje, jer više ne mogu, druga utrka je proglašena neriješeno, a dečki su se uspjeli ozlijediti i praktički su neupotrebljivi za utakmicu. Gajbu, naravno, nitko neće platiti.

Možda najnezahvalniji dio veteranske ekipe je trener, jer nitko nije dovoljno dobar voditi takve nogometne veličine koje se tog dana pojave na terenu. Iako je naslov prvaka osvojen pod vodstvom Zorana Šepeca, koji je dugi niz godina vodio ekipu, osvajanje naslova koštalo ga je užarene trenerske stolice, a “znanstveno-stručni” skup koji zasjeda poslije utakmice uvijek uspije iznjedriti neko novo lice koje će se primiti tog sizifovskog posla.

Golmansko zvanje općenito je vrlo deficitarno pa se golmana traži sa svijećom. Omladinac je po tom pitanju imao odlične golmane, još od vremena prije biblijskog potopa kada je branio Rakić koji je svojim glasnim komentarima uvijek uspio natjerati vlastitu ekipu na unakrsno spominjanje familije, preko najboljeg harmonikaša među golmanima Joce Požgaja te uvijek spremnog Sreća Lončareka koji je stajao na gol kada bi se svi ozlijedili i mene kao najmlađeg u timu i koji sam u veteransku ekipu upao u srednjim tridesetima direktno s faksa.

Ustupio Tomislav Zalar.

Početni entuzijazam na startu utakmice ubrzo zamjenjuje ljutnja i nervoza kada primijetite da više niste brzi kao prije te da vas lopta, a ponajmanje suigrači razumiju. Raspad linija neumitni je scenario koji slijedi, a apsolutna legenda po tom pitanju je Vladimir Jurenec – Vaso, koji se sa pozicije bočnog prvenstveno obrambenog igrača, nađe kako vreba prigodu u protivničkom šesnaestercu. Naravno, to će vrlo uzrujati Elvisa Kovača, koji će karakterističnim žmirkanjem te pokojom nježnom riječi upućenoj Vasi, pokositi prvog protivničkog igrača uz neizostavni “kaj, pa ni taknul te nisam”.

Obrambena linija s Elvisom kao korektorom, u kojoj se izmjenjuju herešinska legenda Gašparić te Zveki HudoletnjakMarićem na desnom boku, uz Šokeca, Draža Ivandiju, Šepeca te Noneka uz obavezni “bekovski par” Lončarek – Jurenec, lagano je nakupila godina i možda malo izgubila na brzini, međutim riječ je o dečkima koji će odraditi najteži dio posla i u onim pravim teškim utakmicama funkcionirat će besprijekorno. Iako sam kao golman često isticao da mi nisu problem protivnički napadači, već da najviše strahujem od vlastite obrane koja mi je jednom prigodom uspjela zabiti čak tri autogola, bilo mi je pravo zadovoljstvo i čast igrati s njima.

U veznoj liniji ritam utakmice određuju još uvijek tehnički neprikosnoveni Kizdra Lončarić i Damir Perić, koji osim što dobro podnosi popriličan broj godina, još uvijek je doktor nogometa. Kada oni stanu, stala je i igra, a onda uskaču prvi brk herešinske momčadi Marijan Polančec, koji načet ozljedama više nema toliku minutažu, ali njegova racionalna igra još uvijek ima glavu i rep, te Žiga Tušek, fini tehničar laganog trka koji će, ukoliko uspije izdržat 10 minuta da ne “plane” biti prevaga u utakmici, a njegov neupitni angažman u stanju je uliti potrebnu sigurnost ekipi.

Ovdje ne smijemo zaboraviti “The Special One” – Čmelu koji je godinama igrao, a nakon što je po vlastitim riječima ostao “neshvaćen jer njegov je nogomet iz druge dimenzije” potražio je angažman u drugoj ekipi. Ipak, zahvaljujući njemu uspostavljena su druženja s ekipom iz Davora s kojima je odrađeno par antologijskih fešti. A i utakmica.

Napadači su posebna priča. Iako smo mi svi dio iste ekipe, podjela na napad i obranu je konstantna, a zezancija prigodom grešaka jednih ili drugih tema je za duge noćne razgovore poslije utakmica. Također, poznato je da su svi pravi napadači naglašenog ega, što ih istovremeno čini vrlo razdražljivim prigodom kritika, a što opet čini plodno tlo za lagano provociranje u tekmama kada obrana ima malo manje posla, a napadačima baš ne ide od noge.

Stari lisac Darko Petrović koji je nekoć nesmiljeno parao mreže po županijskim ligama danas malo manje otvara prostor, a više vreba prigodu sa sigurne sidrunske pozicije što je jednom natjeralo Dodika da mu šeretski ukaže na kretanje: “Pero, imaš radijus kretanja k’o brisači od fićeka”. Međutim, Pero kao i svi odlični igrači kada treba imat muda i povući ekipu savršeno će odraditi posao i zabiti u ključnim utakmicama.

Ustupio Tomislav Zalar.

Poznata prznica na terenu Ivica Lukač, s posebnim darom za gol i topom u nogama, najviše je bio poznat po svojim demonstrativnim napuštanjima momčadi uz neizostavni igrokaz vraćanja dresa. Zoka Peričić uredno bi uzeo i oprao dres, a Luki bi se mrtav-hladan pojavio na sljedećoj utakmici. Nakon nekoliko takvih odlazaka Zoka ga je upitao: “Luki, jel’ ti to mene jebeš da ti perem dres ili stvarno misliš otići?”

Zoka Peričić duša je ove ekipe, jer njegov angažman osim onoga na terenu uključuje nabavku i pripremu sveg pratećeg asortimana koji ima svaka prava veteranska tekma – klopu i cugu. Zoka je taj koji prvi dolazi, ali i zadnji odlazi i samo zahvaljujući njegovom trudu herešinski dom svjedočio je nevjerojatnim feštama. Možda je ubojita ljevica malo utihnula, ali Zoka je uvijek bio beskompromisni borac koji je na svaku loptu išao punom snagom.

Marijo Dodik kojemu najviše možemo i zahvaliti što je svojim kontaktima uspio dovesti Dinamo osim neupitne kvalitete donio je i svoj specifični humor, a tandem s Ivanom Mesićem čija je lakoća igranja gotovo poetska, pretvara nogomet u umjetnost. Kada svemu tome dodamo rečkog dragulja Vladu Dragosavljevića, dobivamo “trio fantastikus” koji je opasnost za svaku ekipu.

Nažalost, zbog ozljeda nemamo više prigodu vidjeti dribling te hladnokrvnu egzekuciju Tonija Žardina te nogometne majstorije Ivice Petričevića – Pipača kojega je stvarno bio užitak gledati u akciji. Spomenuti dvojac priključio se “upravi”, svojevrsnom “vječnom lovištu” za bivše igrače gdje već godinama stoluju Rakić, Đoni Krofl te Đuro Jurković kao savjetodavno tijelo koje će svojom mudrošću i iskustvom, a nadasve zajebancijom pomagati ekipi. Jer koliko kod je zadovoljstvo biti dijelom ove ekipe na terenu uvijek je bilo posebno zadovoljstvo biti dijelom ove ekipe van terena.

Također, zanimljiv je fenomen zajedničke amnezije, kada se s posljednjim zviždukom izmorenog suca zaboravlja na sve učinjeno ili rečeno tokom utakmice te se pravocrtno kreće putem pića i hrane. Uostalom, druženje je uvijek bilo bit i cijeli smisao igre.

Još jedna posebnost ekipe veterana Herešina očitovala se i kroz nastupe na malonogometnim ligama, jer osim što je je u sebi sačinjavala dečke iz legendarnog Amadeusa, uspjela je iznjedriti i dvije odlične ekipe Inductu++ te Active koji će se kasnije prometnuti u najbolju malonogometnu ekipu Koprivnice i županije.

Utakmica protiv Dinama bit će samo svojevrsna nagrada ovim odličnim, prije svega ljudima koji su svojim trudom i zajedništvom, od Herešina napravili ponajbolju veteransku momčad u Koprivničko-križevačkoj županiji, u paketu sa svojim već sada legendarnim feštama.

Jer na kraju, sve je super i sve je za pet…