Piše Vesna Peršić Kovač.
Nakon razuzdanog pokladnog vremena slijedi dugotrajno korizmeno razdoblje. Sam naziv ‘korizma’ veže se uz latinsku riječ ‘quadragesima’, a označava četrdesetodnevno razdoblje koje prethodi Uskrsu.
Obilježeno je postom posvećenom Isusu, odnosno njegovom boravku u pustinji. Vijesti o navedenom postu zabilježene su u nekim izvorima koji potječu još iz četvrtog stoljeća nakon Krista. Prvi dan korizme naziva se Čista Srijeda ili Pepelnica i u svom nazivu skriva dio običaja vezanih uz ovo razdoblje. Naime, pravila posta puku su nalagala ne samo suzdržavanje od uzimanja mesa, već i otklanjanje svih vrsta životinjskih masnoća s posuđa u kojem se posno jelo pripremalo. Tako je već početkom korizme obaveza svake domaćice bila čišćenje posuđa i to lužinom dobivenom od pepela, kao jedinim dostupnim sredstvom za čišćenje.
Osim posuđa, i čitava se kuća morala očistiti i pripremiti za proljeće. Stijene su premazivane vapnom kako bi se postigla čista bijela boja, no pomoću njega se vršila i svojevrsna dezinfekcija kuće. Za bojenje vanjskih stijena u vapno su dodavali modru galicu kako bi dobili plavu boju, a za donji rub kuće koristili su vapno pomiješano s čađi za sivu boju. Budući da su kuće imale zemljani pod, on se mogao obnavljati jedino vađenjem gornjeg sloja zemlje i nasipavanjem novog.
Čistilo se i dvorište i okućnica. No, ipak je najvažnije bilo čišćenje duha i tijela čovjeka, kao priprema za nadolazeći Uskrs. Čišćenje tijela bilo je provođeno već spomenutim postom. Kako se radilo o vremenu kada je svakodnevicu obilježavala velika neimaština, gotovo na rubu gladovanja, stroga pravila posta nije bilo teško slijediti. O tome kako je izgledao tadašnji jelovnik svjedoče i stihovi pjesme zabilježene u Novigradu Podravskom tridesetih godina dvadesetog stoljeća: „Od nedelje do nedelje krumper-gra!“ Osim krumpira i graha pripremala su se i druga posna jela. Najtipičnija podravska posna jela bila su široki rezanci s makom (u nekim selima zvani „makuči“) te štrukle punjene heljdinom kašom „kašnjaki“ i začinjenje „crnim“ ili „koščićnim“ uljem. To se ulje dobivalo gnječenjem bundevinih košćica u drvenim stupama i kuhanjem uz obiranje malih količina masnoće. Bilo je vrlo skupocjeno, jer se opisanim načinom mogla osigurati samo vrlo mala količina ulja.
Za pročišćavanje duha obaveza je bila, osobito za mlađi svijet, svakodnevni odlazak na mise „zornice“, svakodnevna molitva kao i suzdržavanje od bilo kakvog pokazivanja veselja. U tom razdoblju zabranjeno je bilo održavanje svadbi i drugih vrsta zabava, a čak je i odjeća za svečane prilike bila prilagođena bojama. Uobičajene su bile tamnije boje (najčešće crna) kao i u vrijeme žalovanja za bliskom osobom.
