Prisjećanje Ive Čičina Mašanskera: Obavezne kute 1957. godine – prošlost u budućnosti:
Nevjerojatno koliko je u 8. razredu osmogodišnje škole, koji je ujedno bio i četvrti razred gimnazije, naša razrednica profesorica Vilma Karlović bila dalekovidna. Ona je 1957. godine u svoj-naš razred uvela obavezne kute za djevojke, njih 21.
Razlog je bio (skuplje) odijevanje pojedinih kolegica iz imućnijih obitelji. Ne treba čuditi uvedena mjera: tada su se za učenice zabranjivale i najlonke s natom, a plesovi zaustavljali kad je Pajo Kanižaj u Domoljubu zaplesao rock’n’roll.
Nas, rođene 1942. godine zato ne iznenađuje pripremanje odluka o kutama u modernoj Hrvatskoj, šezdeset godina iza našeg, koprivničkog, prvijenca, a istovjetan odluci iz razdoblja socijalizma, odnosno komunizma, kako već označuju okruženje u kojem smo odrastali.
Crne kute 1957. bile su ujednačenog kroja, a da ravnopravnost i čednost budu zastupljene u punoj mjeri i kroj nije bio mini, već više midi, uglavnom dobrih 15 centimetara ispod koljena. Naravno, školska moda isključivala je cipele s visokom petom – štikle.
Mi dečki, nas 15, mogli smo se odijevati kako smo htjeli (čitaj: što smo imali), pa sam ja (na slici onaj lijepi dečko drugi s desna) išao u školu u dresu kojeg sam dobio od Unrine pomoći iz Amerike učenicima slabijeg imovnog stanja i žrtvama rata. Dobio sam i materijal za donji dio pidžame i gaće, ali to se ne vidi na slici.
