Sve ovo oko prodaje koprivničkog plinskog biznisa, koji je bio naša skoro pa jedina “zlatna koka”, pomalo podsjeća na TV reklamu Crnog jajeta. Ono, u stilu, “Dajemo vam 75 posto popusta!”
To bi sad po novom mogli zvati “Crveno koprivničko jajce”. Ukucam u Google “prodaja plinskog biznisa” i odmah mi izbaci: “Koprivnica prva prodaje plinski biznis!” Vau. Opet smo prvi, kao da smo nešto kupili, a ne prodali. Riječ je o opskrbi gotovo 12.000 kućanstava i oko 1.000 poslovnih subjekata, među kojima su i oni veliki gospodarski, uz nekih 450 kilometara plinske mreže koja je u odličnom stanju. Inače, to je kao dvaput do Zagreba i natrag i još jednom skoro do Vrbovca. Radi se uistinu o “zlatnoj koki” ili onoj koja nese zlatna jajca, za koju je prvenstveno zaslužno ovih 12 i više tisuća kućanstava, koji su više desetljeća kroz cijenu plina financirali izgradnju mreže i svega što je do neki dan bilo naše.
Primopredaja naše koke obavljena je u svečanoj atmosferi, uz par velikih kartonskih čekova na nekoliko tisuća kuna namijenjenih udrugama potrebitih, kako bi se pokazala društvena odgovornost kupca prema lokalnoj zajednici. Na mnogim licima u vijećnici bilo je i više nego jasno vidljivo što znači kada ode 75 posto obiteljskog blaga u tuđe ruke. Nekima su ona izgledala kao pedeset nijansi kiselih krastavaca i sva je sreća da će za budućnost ostati fotografije na kojima će se jasno vidjeti tko je tamo namjerno sjedio, a tko morao biti. Sve u svemu, igrokaz potpisivanja podsjećao je više na sprovod plinskom biznisu, nego na festival uspješnog poslovnog poteza.
Zašto jašim na tom plinu? Zato što ga nije trebalo prodati! Pozitivno je poslovao, a sad nitko ne zna u što će taj novac biti uložen. Jedina je prava istina da su se naši dečki i dekle splašili velikih igrača i njihovog okrupnjavanja i diktiranja cijena. Ali, pa toga je i do sada bilo! No, najlakše je bilo sve to prodati, pa se sad više nemaju čega bojati jer više nisu ni za što odgovorni.
To kaj bude netko drugi ubirao profit i određivao cijenu kak mu paše, ma koga to više briga. Osim onoga s preostalih 25 posto koji zovu “kontrolni paket”, a u biti omogućava jednu laganu fotelju nekome u upravljačkim strukturama. Njega baš i neće nešto posebno pitati, a kamoli da će taj o nečemu odlučivati, ali njemu će to biti još i bolje.
Što će biti s tih 51 milijun kuna? Koliko će otvoriti novih radnih mjesta i gdje, koliko će izdvojiti za malo i srednje poduzetništvo i kontinentalni turizam, što je s jednosmjenskom nastavom, azbestnim pločama iznad dječjih glava, prostorima za kuhinje u područnim školama? Tišina. Nema odgovora. Koliko vidim, renovirat će jedan vrtićki objekt, što je trebalo napraviti prije deset godina, a ostalo će biti iznenađenje pred lokalne izbore.
Vjerujem da je već svima puna kapa tih “iznenađenja”. Ponosno će uzvikivati da neće biti prireza i da više nismo nikome ništa dužni, ali neće reći da više ni nemamo kaj prodati.
Čim se malo dignu temperature, kreće REWitalizacija Koprivnice. Na svim banderama bit će košarice s cvijećem, a na svakom zavoju pojilice, hranilice i kakilice za pse. Sigurno će u u Gradskom parku biti “proljetna bajka”, a možda i polaganje kamena temeljca za budući zabavni park i aerodrom. Atletska staza uopće više nije upitna nakon deset i više godina obećanja, a bez vanjskih bazena se više jednostavno ne može.
Službena kampanja počinje onog trenutka kad sjednu pare. U medijima će odmah biti kako je već u izradi projektna dokumentacija za asfaltiranje Draganovca, a u Bakovčice samo što nije stigao novi društveni dom. Samo u vašem mjestu, nakon deset godina obećanja, ali, kak bi rekli Gruntovčani – nije vu pitanju! Jedino kaj te propale projektne dokumentacije ima toliko da smo mogli osnovati tvrtku za zbrinjavanje papira, kad nam već s otpadom ide odlično.
Sve u svemu, rewitalizacija je prilika za novi početak i možemo je slobodno nazvati “političko umivanje milog djeteta pred lokalne izbore”. Sve što je bilo loše, zaduživanje, kredite… sve to treba zaboraviti i ponovo pružiti priliku onima koji više od deset godina mrcvare Koprivnicu. Zadužili su je dvaput više negoli su dobili za ovaj plinski biznis. Čak im ni taj novac nije dovoljan da vrate sve dugove, a kamoli da ga dugoročno ulože u kvalitetu i standard života građana. Ostaje vidjeti koliko sam i jesam li pogriješio po pitanju rewitalizacije. Osobno smatram da je ovom prodajom obiteljskog zlata za jedno kraće vrijeme odgođeno otvaranje ormara i ispadanje kostura, no to će se prije ili kasnije dogoditi. Možda već u šestom mjesecu ove godine… ili kad će se građanima na licu vidjeti fenomen pedeset nijansi kiselih krastavaca. Čini mi se da je to vrlo, vrlo blizu.
Stavovi izrečeni u kolumnama isključivi su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove uredništva portala Drava.info.
