Piše Dubravka Eršetić.
Zadnja, ali ne i manje važna republika bivše Jugoslavije koju smo posjetili bila je Makedonija.
Glavni grad Skopje nalazi se na polovici balkanskog puta sjever –jug između Beograda i Atene i podijeljen je na makedonski i albanski dio. Od Zagreba do Skopja ima 820 km, autoput (ne baš stalno), četiri carinska pregleda (obavezna) i napokon s prvim zrakama sunca – hotel. Tople, ogromne sobe i još malo spavanja prije obilaska grada.
Uz hladan vjetar koji nam je ledio kosti, popeli smo se prvo na tvrđavu Kale (turski – tvrđava), sagrađenu na brijegu Gradište iznad gornjeg toka rijeke Vardar, gdje puca pogled na cijeli polamilijunski grad i sve planine oko njega.
Prvi ostaci tvrđave datiraju iz 6. stoljeća, a današnje zidine su iz doba cara Samuila, iz 10. stoljeća. Zidovi su široki ponegdje gotovo preko četiri metra. Od 14. stoljeća Kale je pod Osmanskom vlašću i od tada su građene mnogobrojne džamije, medrese te bazar koji je drugi po veličini nakon Grand Bazaara u Istanbulu.
Šetnjom kroz kamenite uličice pune prekrasnih malih trgovinica i restorančića dođosmo i do prvih spomenika povijesnih ličnosti kojih u centru, kažu domaći, ima sada već 365.
Naime, da ovo pojasnimo. 1963. godine dogodio se razoran potres u Skopju, gdje je nekoliko tisuća ljudi poginulo, a preko 80% grada je sravnjeno sa zemljom. Od tada nastaje novo Skopje. Prepoznatljive komunističke zgrade, radnička naselja, sivi neboderi, uske ceste… Danas VMRO (vodeća politička stranka) obnavlja mit o Aleksandru Velikom i ulaže 700 milijuna eura u obnovu centra grada s grandioznim spomenicima, palačama, mostovima, paviljonima…
Najveći spomenik službenog naziva “Ratnik na konju”, to je Aleksandar Veliki, visok je 30 metara, težak 30 tona i u ljetnim mjesecima je fontana koja dominira samim centrom Skopja. Okrećemo li se 360 stupnjeva oko svoje osi, svugdje se izdižu skulpture najznačajnijih ličnosti makedonske povijesti, bilo da su na samostalnim postoljima, na pročeljima palača ili mostovima (kao što je Karlov most u Pragu).
Pa tako imamo Justinijana I, Svetog Nauma, Ćirila i Metodija, Filipa II. (oca Aleksandra Velikog), njegove majke i malog Aleksandra, Majke Makedonske, Slavoluk Makedonija, Goce Delčeva, plejadu makedonskih književnika, muzičara, političara….
Ali, jedan muzej vrijedan spomena je muzej svetice Majke Tereze, pravim imenom Gonxha Bojaxhiu rođene 1910. u Skopju u katoličkoj albanskoj obitelji. Sagrađen je na temelju stare katoličke katedrale, kasnije kapelice u kojoj je Gonxha krštena. Na vrhu muzeja je mala kapelica sva u vitrajima. Na zidu u muzejskom prostoru je slika s pjesmom Majke Tereze na hrvatskom jeziku:
Oproštaj ….Oj, zbogom, majko mila, i zbogom ostajte svi, Viša me goni sila…
Kupujemo kartu 35 makedonskih denara (podijeljeno sa osam su kune) za double decker (crveni bus kao u Londonu, ali kineske proizvodnje) i vozimo se na planinu Vodno te dalje žičarom do Milenijskog krsta. Graditeljsko čudo visoko 66 metara, križ postavljen u čast 2.000 godina kršćanstva u Makedoniji i svijetu. Gradnja je počela 2002. godine sredstvima Makedonske pravoslavne crkve i donacijama Makedonaca iz cijelog svijeta. Još za Otomanskog carstva to mjesto se nazivalo “Krstovar”, mjesto za križ.
Noću osvijetljen vidi se u krugu i do 60 kilometara. Pokraj toga gradi se TV toranj s restoranom koji će se okretati 360 stupnjeva kao u Bratislavi na malim Karpatima ili Sky Tower u centru Tirane. Od svakud ponešto kopirano.
Ohrid, biser Makedonije, duša Balkana, kolijevka slovenske pismenosti, dio UNESCO-ovog svjetskog kulturnog naslijeđa.
170 km južnije od Skopja, 42.000 stanovnika, jezero kristalno čiste vode, dvije trećine makedonsko, a ostali dio albansko. Jezero okruženo planinom Galičica i istoimenim nacionalnim parkom postalo je 2014. članicom UNESCO mreže rezervata biosfere.
Okruženo drevnim nekropolama, amfiteatrima, termama, arenama, vilama, svetinjama i bizantinskim bazilikama, ranokršćanskim i srednjevjekovnim crkvama s veličanstvenim mozaicima. Obiluje brojnim arheološkim nalazištima iz neolita, antike, srednjovjekovnog doba, freskama, ikonama…
Političko i vjersko središte prvog bugarskog carstva bilo je u Samuilovoj tvrđavi u Ohridu koja se i danas nadvija nad gradom. Podno tvrđave je mjesto na kojem je nastalo današnje pismo ćirilica i u budućnosti to će biti institut za proučavanje ćirilićnog jezika, povijesti, umjetnosti.
Ohridski riječni biseri, ručno obrađeni, nastali od sedefa endemske školjke koja živi jedino u Ohridskom jezeru su najpoznatiji suveniri. Nosi ih čak i engleska kraljica. Nakit u svim verzijama mliječno bijelih, malih kuglica koje krase prstene, naušnice, ogrlice. Otprilike 600 eura niska bisera i naušnice.
Znamenitosti Ohrida: Tvrđava Cara Samuila, antičko pozoriste, episkopska bazilika, Crkva svetog Klimenta – Sveti Pantelejmon u Plaošniku, Crkva svete Sofije (11. stoljeće), Crkva Bogorodice Perivlepte, Manastir Svetog Jovana Kaneo, Manastir Sveti Naum, pećinska crkva, Galerija ikona, živopisna sela Velestovo, Vevčani i Trpejca, Trebeniste…
Doček Nove 2017. u centru Skopja uz poznate rock grupe Film s Jurom Stublićem i Zabranjeno pušenje. Prelijepo okićen grad, pun žaruljica, svi kafići prepuni, mladež u dobrom raspoloženju, lijepo dotjerani, Vardar osvijetljen kao u sunčani dan, sva monumentalna zdanja pod reflektorima…. Baš smo uživali… ponovilo se!
I na kraju, nepravedno bi bilo kada ne bismo spomenuli drage ljude koji su nam na svakom koraku sa smiješkom pomagali svojim savjetima u autobusu, na ulicama, u planinarskom domu nudili nas mastikom i orasima, donijeli nam poklon na recepciju hotela nepoznati ljudi, častili nas taksijem u novogodišnjoj noći… zar nije predivno i otvorena srca?
