Kako smo i napisali prije nekoliko dana, ponajbolji igrač Slaven Belupa, Nikola Pokrivač ponovno je u trenažnom procesu. Krenuo je, zajedno sa svojim suigračima, s pripremama za proljetni dio sezone i sigurno je da ga koprivnička publika s nestrpljenjem očekuje na travnjacima Prve hrvatske nogometne lige.
Prenosimo, uz dopuštenje, članak objavljen u Sportskim novostima autora Gorana Čičina-Mašanskera.
Bivši hrvatski reprezentativac Nikola Pokrivač (31) opet je u trenažnom procesu Slavena Belupa. Ovo mu je već drugi povratak nogometu nakon borbe s teškom bolešću, zbog koje bi mnogi odustali od pomisli na bilo kakvo bavljenje sportom. Međutim, Pokrivač je iskazao nevjerojatnu snagu i neslomljiv karakter, nije želio potpisati predaju, već je pokazao da je veliki borac koji nikad ne odustaje.
— Jedva sam čekao da sve to počne, jer sam predugo bio bez treninga. Presretan sam da sam opet tu, sa svojim suigračima, i da mogu normalno trenirati. Doduše, u početku ću raditi po posebnom programu, neću izlaziti van dok je ovako hladno, no već u Medulinu trebao bih se priključiti momčadi i na vanjskim treninzima — rekao je Nikola Pokrivač.
Posljednju je utakmicu odigrao protiv Splita 5. kolovoza prošle godine, nakon toga morao se posvetiti liječenju, a momčad je bez njega upala u velike probleme jer je treneru Željku Kopiću upravo Pokrivač bio ključna figura na sredini terena.
— Stiglo je par kvalitetnih igrača dok me nije bilo, a sad je došao i Josip Tadić koji će biti veliko pojačanje. Sigurno da ćemo imati vrlo ozbiljnu momčad za nastavak prvenstva, i smatram da ovih 10 bodova zaostatka za Hajdukom nije nedostižno. Pokazali smo da stvarno možemo igrati protiv bilo koga, pa i protiv najboljih. Trebamo se samo dobro pripremiti, i nemamo se koga bojati.
Dakle, vi mislite da Slaven već na proljeće može konkurirati i za Europu?
— Deset bodova možda zvuči puno, ali trebaju ti dvije-tri pobjede i dva-tri kiksa momčadi ispred tebe, i već si tu. Nemamo nikakav imperativ vezan uz europski plasman, ali sigurno ne bi bilo loše da izborimo Europu jer ćemo imati dobru ekipu, a i rezultati su pokazali da se imamo pravo nadati.
Dugo se za vas tražila zamjena, no momčad je u završnici jeseni napokon proigrala…
— Koga nema, bez njega se mora i može. A to se pokazalo i sad. Dok mene nije bilo, dečki su odigrali odlično, s Rijekom su remizirali i nanizali četiri pobjede. Nitko nije nezamjenjiv.
O detaljima u vezi bolesti nije želio javno govoriti, ni dok je trajalo liječenje, a ni sad kad je opet potpuno zdrav i spreman za najveće napore. Prvi put bolest mu se pojavila 2015. godine, nakon što je potpisao ugovor s Maccabi Petah Tikvom. Nakon liječenja se na početku prošle godine priključio Farmaceutima, no u kolovozu se bolest opet vratila. U javnost je izašla tek informacija o jakoj upali pluća, ali s obzirom na dugu stanku moglo se pretpostaviti da je u pitanju nešto ozbiljnije.
— Gotovo pet mjeseci je prošlo otkako sam odigrao posljednju utakmicu. Prolazio sam kroz jedno teško razdoblje, ali sam prebolio to kao i prvi put. Jedva sam čekao da dođem u Koprivnicu, da počnem trenirati, a sad jedva čekam da opet zaigram. Kad sam se prvi put razbolio, osobno mi je bilo puno teže nego drugi puta. Sad sam već znao sve kroz što ću prolaziti, tako da sam se pripremio u glavi. Iako je ovaj put sve skupa bilo puno teže, bilo je najbitnije ‘posložiti se’ u glavi. Uspio sam, sve je dobro prošlo, opet sam zdrav i opet treniram.
Otkrio je Nikola i odakle je crpio motivaciju za svoju borbu.
— Najveća motivacija i snaga bila mi je moja mala kćerka Nika koja ima dvije godine. Kad kod mi je bilo teško, samo sam se sjetio nje i odmah sve postane lakše jer ipak je ona ta zbog koje vrijedi živjeti i boriti se.
Priznaje da mu se značajno promijenio i pogled na život.
— Drugačije gledaš na sve. Kad ti se jednom to dogodi, više ništa nije isto. Od prehrane, pa nadalje, i najmanje sitnice mogu utjecati na zdravlje. No, o tome čovjek uopće ne razmišlja dok mu se nešto takvo ne dogodi. Tek tada shvatiš da je sve u životu bitno.
Tu je i velika ljubav prema nogometu koja ga je držala cijelo vrijeme.
— Sigurno. Mislim da su ovo stvarno lijepe godine za nogometaša i bilo bi stvarno šteta prestati sad u tim godinama. Nakon što mi se prvi put to dogodilo, pokazao sam da mogu još puno dati, a ovom prilikom bih se zahvalio svim ljudima u klubu, počevši od čistačica i ekonoma gospona Hende, preko liječnika i fizioterapeuta, pomoćnog trenera Bašića i trenera Kopića, predsjednika Kolarića pa sve do direktora Šimunovića. Svi su stvarno imali puno strpljenja sa mnom, čekali su me i bili korektni u svim stvarima. Moja je obveza i odgovornost da se što prije spremim, i da im na neki način vratim na tom povjerenju koje su mi ukazali.
U Slavenu Belupu Nikola je pronašao svoj drugi dom, u Koprivnici su ga svi lijepo prihvatili i to posebno ističe.
— Trener Kopić uzeo me kad sam imao 95 kilograma, rekao mi je da dođem i da probam. To će se pamtiti do kraja života, i imam veliku želju i volju vratiti na terenu, i njemu i svima ostalima, što je više moguće. Bit će uskoro godina dana otkako sam došao u Koprivnicu, i mogu reći stvarno sve najbolje o ljudima u klubu i u gradu. Bio sam svugdje, ali ne znam da sam se negdje osjećao tako lijepo kao ovdje jer su me prihvatili kad mi je bilo najteže. U Hrvatskoj ima puno klubova, ali oni su jedini pokazali dobru volju, i zato o Slavenu i ljudima koji žive u ovom gradu mogu reći samo sve najbolje.
Sa Slavenom ste u svibnju prošle godine igrali i finale Kupa, no unatoč dobroj utakmici na kraju ipak niste uspjeli uzeti trofej?
— Bolji povratak nisam mogao očekivati. Rijeku smo u polufinalu Kupa pobijedili 3:0 i prošli u finale, još sam dao i gol, i to je i za mene i za klub bio velik uspjeh. Belupo je zadnji put prije toga igrao finale 2007. godine, tada sam ja s Dinamom osvojio Kup. Bili smo u Osijeku jako blizu trofeja, pokazali smo da možemo igrati ravnopravno i s Dinamom, i naravno da ostaje žal što nismo uspjeli osvojiti kad smo već došli tako daleko.
Promijenili ste dosta klubova, gdje vam je bilo najljepše?
— Kad sam prvi put došao u Dinamo 2007. godine, osvojili smo Kup, prvenstvo i ušli u skupinu Kupa UEFA-e. Ekipa je bila stvarno jaka, igrali su tada u Dinamu Modrić, Ćorluka, Eduardo, Mandžukić, Vukojević i ostali. Nije bilo teško otići dalje kad imaš takve suigrače. Vrhunac karijere bila je i reprezentacija, prije svega odlazak na Europsko prvenstvo 2008. godine. U Monacu je isto bilo vrhunski, kao i u Red Bullu. To su stvarno veliki klubovi.
Po povratku iz Austrije 2011. godine uslijedilo je razdoblje karijere koje nije bilo na toj razini.
— Prilikom tog povratka u Dinamo je malo sve stalo, nije bilo onako kako smo očekivali. Nakon toga sam otišao u Rijeku gdje smo imali stvarno dobru godinu, osvojili smo Kup. Da se nisam vraćao u Hrvatsku, možda sam mogao napraviti i više, ali danas ne žalim ni za čim.
Što kažete na HNL danas?
— Liga 10 je puno zanimljivija, svako kolo igraju se baš dobre utakmice. Svatko svakoga može pobijediti, i prvi put nakon 12 godina prvenstvo će biti neizvjesno do samoga kraja, i u borbi za naslov i za Europu, ali i za opstanak. Stoga je Liga 10 bila pogodak.
Kako gledate na svoju nogometnu budućnost?
— Imam još godinu dana ugovora sa Slavenom, volio bih to odraditi do kraja. Ako ću se osjećati dobro, ako će obje strane biti zadovoljne, bit ću spreman za razgovor o nastavku suradnje. Mislim da u ovoj ligi još dvije-tri godine sigurno mogu odigrati kvalitetno. Bio sam u puno klubova, ali teško da se negdje radilo ovako kvalitetno i disciplinirano kao u Slavenu Belupu. Čudo je kakve treninge imaju Kopić i Bašić. Ljetne pripreme na Rogli bile su mi najteže ikad, nigdje nisam imao takve pripreme, ali sigurno da se sav taj trud na kraju isplati, ništa nije uzaludno. Tih mjesec i pol brzo prođe, a kroz utakmice se sve vrati. Vidjet će se to i na proljeće!
