Naša bivša sugrađanka Antonija Matković Roskam, magistrica novinarstva koja je živjela u Singapuru i Kuala Lumpuru posjetila je Kambodžu i najljepši hram na svijetu Angkor Wat.
Tekst: Antonija Matković Roskam
Siem Reap, grad koji graniči s Tajlandom, česta je stanica svih znatiželjnih putnika kroz Indokinu, i to s razlogom. Ovaj grad ostavlja dubok trag i na koncu vas tjera da mu se vratite, posebno zbog njegove intrigantne povijesti kakvu ima rijetko koje mjesto na planeti.
Po ulasku u Kambodžu, zateknula su nas zaprepaštena lica jer prekrasne slike pristižu iz sekunde u sekundu i teško ih se može pohvatati, zbog čega sam poželjela biti sova kako bih imala sposobnost okretanja glave za 360 stupnjeva. Razlog našeg dolaska ponajprije su bili hramovi, poznati u cijelom svijetu. Angkor Wat daleko je najpoznatiji, a mi smo se na ovom kratkom putovanju usredotočili upravo na ova zanimljiva zdanja, a nešto manje na Siem Reap.
Putujete li autobusom iz Tajlanda prema Siem Reapu ili ste se odlučili na putovanje zrakoplovom, dobra je vijest da možete dobiti vizu na dolasku, stoga nije nužan odlazak do veleposlanstva, kao što je u slučaju putovanja u Tajland, a stajat će vas samo tridesetak američkih dolara. S obzirom na to da sam probala oba načina ulaska, preporučujem zrakoplov ako imate dovoljno novca – putovanje se autobusom odulji, čisti gubitak dragocjena vremena, a to se događa već na granici, gdje su dugački redovi turista. Slijedi ispunjavanje obrazaca, potom opet red koji je duži od kilometra, a sve to na ugodnih 35 stupnjeva i nimalo poštenog hlada.
Čim uđete u Siem Reap, koji ponosno nosi titulu glavnoga turističkoga grada u Kambodži, čeka vas kilometarski red tuk-tuk vozača. Nemate li rezervirano mjesto za spavanje, njima još bolje, više će zaraditi dok tražite smještaj. No, ako ste navedeno već učinili, raspitajte se imaju li besplatni prijevoz tuk-tukom, većina iznajmljivača ga ipak uračuna. Preporučujem ostaviti vozaču nekoliko dolara kad stignete do mjesta boravka, bit će iznimno zahvalni i lijepo će vas tretirati. Cijene smještaja iznimno su povoljne, od 3-4 dolara pa na više. Naravno da su hoteli s 5 zvjezdica skupi, ali možete pronaći nešto u kmerskom stilu, od bambusa i s budističkim detaljima. Uz bazen, masažu i doručak u prekrasnom ambijentu soba za 4 osobe stoji samo 15 eura po noćenju. Divota.
Prvog dana posjeta gradu odlazimo u centar. Grad je zaista bučan, zvukovi motora, glazba iz barova i restorana, masažne sjedalice na rubu ceste, a tu su i tržnice na kojima se moguće cjenkati do mile volje, ovisno o tome koliko ste raspoloženi. S obzirom na to da je populacija poprilično siromašna, zaista nisam imala srca spuštati cijene za komad odjeće ili suvenir.
Kambodža je zemlja s iznimno brojnim siromašnim stanovništvom, koji žive u nevjerojatnim uvjetima: njihovi domovi nemaju ni vrata, ni prozore. Njihova djeca ne samo da nemaju igračke, televizor ili odjeću, nego ni osnovne potrepštine za život, no svejedno sve podnose s osmijehom. Prolazeći tim prašnjavim ulicama u tuk-tuku, dok me vjetar udara u lice, ne znam jesam li pustila suzu zbog nanosa prljavštine ili zbog slika života. Mjesečna plaća ne prelazi mizernih 100 dolara.
Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća Kambodža je bila poprište građanskoga rata brojnih desnih i lijevih frakcija, među kojima su najpoznatiji bili komunistički Crveni kmeri, pod čijom je vlašću od 1975. do 1979. u masovnim pogubljenjima i zbog gladi i bolesti umrlo otprilike 1.5 milijuna osoba. Još se i danas osjeti utjecaj rata na stanovništvo. Dok šećem, nailazim na grupu svirača. U mraku im još ne vidim lica, a egzotična glazba me opija i zatvaram oči. Nakon samo nekoliko sekundi pogledam u novčanik kako bih im ostavila nekoliko dolara, no spoznam kako – svirači nemaju oči. Prazne duplje. Neki nemaju ruke, noge. Skupina invalida svirača zarađuje za život, nakon što im je rat oduzeo udove ili vid. Potresena viđenim ulazim u Pub street, sa željom prebacivanja na sretnije teme.
Pub Street je glavna ulica u gradu, nudi pregršt restorana, a kao obično, odlučili smo se za lokalnu kuhinju – preukusne spring rolice, mango salata, sjajni okusi. Za hrabre mesojede na meniju se nude krokodili, zmije, žabe i slične delikatese.
Grad ima nekoliko noćnih tržnica koje su prepune suvenira, odjeće i obuće. Tijekom dana neke od tih tržnica nude hranu, svježu ribu, meso, povrće i voće. Za one svilenog želuca, ne preporučujem odlazak zbog intenzivna mirisa, a ne sugeriram ni pogled na tu čudnovatu hranu u slučaju da ste ekstremno gadljivi. No, uvijek se možete opustiti u obilasku nekoliko predivnih budističkih hramova, optočenih zlatom i dragim kamenjem, a posebno je smirujuće razgledanje divnih slika i kipova s budističkim bogovima.
Bilo kako bilo, razlog dolaska u ovu državu ponajprije je povijesni grad Angkor, čiji su hramovi građeni tijekom vladavine više od 10 vladara. Kamenje za gradnju hramova dolazilo je na leđima stotina slonova iz kamenoloma udaljenih nekoliko desetaka kilometara. Kilometri ukrašenih zidova, na stotine građevina, hodnika, perivoja, kupališta i bazena, napravljenih da bi zadovoljili bogove. Ili možda impresionirali neprijatelje. Malo je reći da ih se isplati vidjeti.
Nekoliko kilometara od Siem Reapa smješten je kompleks predivnih hramova Angkor. Ovaj antički grad bio je središte Kmerskog carstva od 9. do 15. stoljeća, a upravo je on razlog velike posjećenosti. Angkorsko razdoblje počinje godine 802., kada je kmerski hinduistički vladar Jayavarman II. proglasio sebe jedinstvenim monarhom i bogom-kraljem Kambodže.
Propast ovoga velikog carstva, pretpostavlja se, dogodila se 1431. godine, kada su tajlandski osvajači opljačkali kmersku prijestolnicu, natjeravši njegove stanovnike u izbjeglištvo južno od Phnom Penha. Međutim, znanstvenici su otkrili kako ova tvrdnja možda nije točna. Smatraju kako je civilizacija zapravo propala zbog suše ili kolapsa vodoopskrbnog sustava. Kmerska civilizacija bila je izuzetno napredna, a njezini stanovnici bili su blagoslovljeni razgranatim kanalizacijskim sustavom, po kojem je kultura koja je izgradila Angkor Wat u svijetu i inače poznata. Znanstvenici su otkrili briljantno projektirani kanalizacijski sustav koji bi mogao biti nekoliko stoljeća stariji od trenutka u kojem smo mislili da je kanalizacija izmišljena, stoga kolaps ovih sustava, gledan iz današnje perspektive, doista upozorava na to da bi mogao utjecati i na opstanak civilizacije.
Angkor slovi kao najveći svjetski religijski spomenik na svijetu, a do početka 90-ih godina prošlog stoljeća nije niti postojao na turističkoj mapi svijeta. Prema svemu navedenome, ovo je ‘the mjesto’ u Kambodži. Nastavljajući pisati tekst, prožimaju me trnci, neopisiv osjećaj. Smatra se kako je Angkor u 12. stoljeću imao više od milijun stanovnika – bio je to jedan od najvećih svjetskih gradova. Kuće su bile sagrađene od drveta, a tropska je klima učinila to da danas ne postoje tragovi nastamba, ostali su samo kameni hramovi. Godine 1907. Tajland je vratio Angkor Kambodži i te su se godine pojavili i prvi turisti.
Kao pravi turisti, u hotelu smo uzeli tuk-tuk vozača za cijeli dan. Vlasti u Siem Reapu zabranile su turistima iznajmljivanje skutera u svrhu posjeta hramovima, i to kako bi podržali njihov monopol, pa postoji samo jedna alternativna opcija – bicikl. Ulaz se u Angkor naplaćuje, a jednodnevni izlet stoji 20 dolara. Vašeg tuk-tuk vozača platit ćete otprilike 15 dolara, ali na kraju dana, sprijateljit ćete se s njim tako da ćete mu znati cijelo obiteljsko stablo. Nakon što mi je ispričao svoj težak životni put i kako zapravo ima dvoje djece koje jedva prehranjuje, ostavljam mu još toliko. Od sreće se zbunio, raširio osmijeh i nije znao što reći. Meni dosta.
Budući da smo se odlučili na jednodnevni izlet, pokušali smo vidjeti sve najbitnije hramove, a ovakva je vrsta izleta zahtjevnija jer po najvećoj vrućini hodate po uzavrelom kamenu, stoga je potrebno oboružati se velikim količinama vode. Drugi dan odlučili smo se za ovakav scenarij. Krenuli smo rano, već u 5 sati, a nakon pola sata lagane vožnje izašlo je sunce, lagano prekrilo hramove svojom toplinom i odjednom sam osjetila kako mi klize suze. Visina hramova, predivna smeđa, zemljana i siva boja, zelenilo koje ih okružuje, divno sunce koje daje posebnu energiju kombinacija je koja ostavi bez daha, potpuno uranjanje u osjećaje. Na putu prema Angkoru prolazi se uz rijeku i rižina polja. Prekrasne Kambodžanke kose travu i na glavi nose šešir od bambusa, a taj divan prizor vraća u neko prošlo vrijeme.
Prvi hram koji posjećujemo okružen je jezerom, a zove se Banteay Srei. Daleko od gužve, daleko od turista koji su pohitali najprije pogledati najveći i najpoznatiji Ankor Wat hram, koji vam preporučujem pogledati kasnije, u zalazak sunca. Banteay Srei na kmerskom znači Šuma žena i jedan je od najmanjih kmerskih hramova u Angkoru te jedini koji nije sagradio kralj, nego dvorjanin Yajnavaraha s dvora kralja Rajendravarmana 967. godine. Hram je uglavnom sagrađen od crvenog pješčenjaka i njegove raskošne dekoracije još su uvijek dobro očuvane. Za razliku od ostalih, na ovom hramu vide se zemljane boje, a ne isključivo kamen. Građevine su skromnih dimenzija, ali s profinjenim ukrasima, zbog čega je nazvan dragocjenim draguljem kmerske umjetnosti.
Slijedi Ta Prohm, predivan hram koji se stopio s prirodom, a sagradio ga je kralj Jayavarman VII. u 12. stoljeću. Smatra se kako je bio namijenjen za školske svrhe te za budističko svetište, a negdje se može pročitati i kako je sagradio hram kao rezidenciju za svoju majku. Iako je poprilično uništen djelovanjem klime i životinja iz džungle, i dalje je najposjećeniji hram. Razlog je, naravno, taj što je u navedenom sniman Tomb Rider, a Angelina Jolie i dalje je gotovo njegov zaštitni znak. Drveće koje izrasta iz zidova hrama, intrigantni hodnici i zidna umjetnost ostavlja bez daha, jednako kao impresivna debla i očaravajući pogled u visinu. Francuski arheolozi koji su otkrili Angkor namjerno su ostavili hram u tom okruženju džungle kako bi pokazali način na koji priroda utječe na građevine.
Kako bismo stigli vidjeti sve što smo zamislili, brzo ulazimo u naš tuk-tuk i nastavljamo prema Angkor Thomu. Kroz džunglu, uz predivnu rijeku i prolaze koji su dijelili grad na naselja. Putem nailazimo na suvremene Kmere kako vodenim bikovima obrađuju polja riže. Zamišljamo nekadašnji život, u vrijeme kad je Angkor doživljavao svoj procvat.
U hramovima je živjelo između 20 tisuća i 100 tisuća ljudi, koji su obrađivali zemlju i hranili svećenike. Zbog bujne vegetacije, hrane je bilo u izobilju. Hram je bio kulturni centar života i u njemu su živjeli umjetnici, zidari, vladari i svećenici. Po cijeli dan glazbenici su svirali udaraljke i bambusove flaute, plesači plesali tradicionalni ples, svećenici se molili, a talentirani klesari i umjetnici ukrašavali zidove prelijepim figurama i geometrijskim oblicima.
Angkor Thom je posljednji veliki i najdugovječniji glavni grad Kmerskog Carstva. Angkor Thom prostire se na devet četvornih kilometara, a u središtu je smješten hramski kraljevski kompleks Bayon. Ostale značajne građevine skupljene su oko Pobjedničkog trga malo sjevernije. Bayon je slavni hram koji je sagrađen tijekom 12. i 13. stoljeća kao službeni kraljevski hram mahajana budizma, meni osobno najzanimljiviji. Bayon se smatra primjerom takozvane barokne kmerske arhitekture, a njegova najznamenitija odlika jesu masivna kamena lica uklopljena u mnoge tornjeve, koji se poput piramide uzdižu iznad središnje terase. Golema lica koja vas gledaju ili su sklopljenih očiju zaista djeluju zapanjujuće pa sam samo pomislila o činjenici koliko je vremena, truda i talenta bilo potrebno kako bi se isklesala divna lica kmerskih kraljeva i svećenika. Hram je također poznat po dojmljivim nizovima bareljefa, koji predstavljaju neobičnu mješavinu mitoloških, povijesnih i svakidašnjih prizora. Zaista poseban i drugačiji od ostalih.
Na kraju putovanja kroz povijest dolazimo do glavnog mjesta zbivanja, Angkor Wata. Najvećim dijelom sagrađen je od 1113. do 1150. godine, u vrijeme vladavine kmerskoga kralja Surjawarmana II., na prostoru od oko dva četvorna kilometra, i najveća je vjerska građevina na svijetu. Angkor znači grad, dok riječ wat na jeziku Kmera i tajlandskom znači hram. Na samom vrhu terasa, koje se penju i spuštaju, nalazi se pet tornjeva, oblikovanih kao lotosovi cvjetovi, a simboliziraju planinu Mehru, dom bogova. Ulaz je iznimno dugačak, a kako se približavate, osjećate moć i veličinu hrama. Do središnjeg tornja, koji je visok 66 metara, dolazi se izvanredno strmim kamenim stubama. Potrebna je posebna koncentracija i pažnja pri uspinjanju. Angkor Wat građen je postavljanjem neobrađenih blokova pješčenjaka, koje su potom klesali kipari. Blokovi za gradnju bili su brušeni u posebnim brusionicama, tako da su slagani jedan na drugi bez vidljivih međuprostora. Predivne skulpture koje ilustriraju prizore iz hinduskih epova dopunjuju arhitekturu, ali njome ne dominiraju.
Mnogi zidovi hrama ukrašeni su figurama plesačica zvanim Apsarama, koja ima svaka svoja vlastita obilježja, tako da nisu međusobno slične. Angkor Wat poseban je i po tome što se njegova ljepota i izgled mijenjaju ovisno o dobu dana i osvjetljenju, pogotovo ako se stoji ispred kraljevskoga bazena odakle je lako uhvatiti odraz glavnih tornjeva.
Angkor Wat ima posebno značenje za stanovnike Kambodže. Reprezentira kmersku kulturu i kambodžanski narod, a njegova slika nalazi se na brojnim državnim simbolima pa je tako na državnoj zastavi i novčanici od 500 riela. Čak i u vrijeme vladavine Crvenih kmera zlatna silueta hrama bila je dio kambodžanske zastave.
Nakon povratka u stvarnost i u gradsku vrevu, poželite se vratiti i sutra, i svaki dan. Umorni, ali i dalje opijeni gradom, red je naći mjesto za pojesti i popiti, no svakako u neki od boljih restorana jer je voda onečišćena, pa godišnje 10 tisuća osoba umre zbog trovanja vodom i nedostatka medicinske njege. Unatoč svim mjerama opreza, uspjela sam ‘uhvatiti’ virus, ali ništa posebno ozbiljno.
Kako ne bih završila putopis lošim iskustvima, posjet Siem Reapu jedno je od boljih putničkih iskustava – grad je to koji nudi divnu hranu, nasmijane ljude i povijesne znamenitosti i ispuni vas dojmovima za cijeli život. Posebno su mi se u pamćenje urezale slike povijesnih znamenitosti i predivna lica djece koja bezbrižno gola i bosa tumaraju i s osmijehom pozdravljaju turiste. Moram priznati da sam u Kambodži otkrila ne samo sebe, nego i prave vrijednosti života.
