Osmijeh – udruga za terapijsko jahanje namijenjeno rehabilitaciji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, krajem prošlog mjeseca završila je s provođenjem terapija za ovu godinu zbog lošeg vremena i hladnoće. Ponovno će početi s povratkom toplijih dana.
Udruga je osnovana ove godine i djeluje u prostorima Ergele Galop. S većinom terapija započela je krajem rujna nakon što su osigurani preduvjeti – nabava konja i izrada lampe za lakše i sigurnije pojahivanje i sjahivanje. U terapijama su sudjelovala djeca iz Udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama “Latice” koje su njihovi roditelji dovozili u Ergelu Galop.
Premda je ovogodišnje druženje s Laticama kratko trajalo zbog brzog dolaska zime, iskustva su, poručuju iz Osmijeha – odlična. “Usuđujemo se reći da su dojmovi koje smo stekli ostavili dubok utisak na sve nas: djecu, roditelje i volontere, stoga svi zajedno nestrpljivo čekamo proljeće da nastavimo naše druženje”, kažu i navode nekoliko primjera, odnosno dojmova roditelja djece s teškoćama u razvoju i volontera udruge:
Roditelji djece s teškoćama u razvoju
Kontinuirano jahanje i ujedno druženje sa svojim prijateljima je prekrasno iskustvo. Petar neizmjerno voli jahanje zbog toga. Pomaže mu kod održavanja ravnoteže i opusti ga. (Nevenka Fuchs)
Kod Justina se popravilo držanje tj. ne sjedi više tako zgrbljeno. Smireniji je i manje muca. Veseli ga svaki ponovni susret! (Sandra Bugarin)
Kod Laure dodir s konjem donosi neizmjernu sreću i smiruje njezinu hiperaktivnost. Uspjeli smo savladati strah od životinja, a najveći pokretač da je savladala strah su njezini prijatelji koje ona vidi da jašu i veliki su joj poticaj! (Ivančica Cvelber)
Terapijsko jahanje Davidu pomaže u socijalizaciji sa životinjama s kojima ima problem… Opušta mu spazme… Puno ispravnije sjedi i kontrolira trup, a i samo jahanje mu je lijepo i jako veselo iskustvo. (Armelija Fijačko)
Vanesa doživljava jahanje kao nesto što je veseli. S obzirom da je Vanesa i slijepa uz sve ostale poteškoće koje ima jako dobro zna što je konj. Za vrijeme i nakon jahanja je vedra, vesela… Nasmijana… Terapijsko jahanje joj jre pomoglo u kontroliranju trupa, stabilnosti u sjedećem polozaju. Terapijsko jahanje smatram jako dobrim načinom rehabilitacije kako za djecu tako i odrasle. (Dražen Novačić)
Volonterke
Predivno iskustvo koje bih svakome preporučila da proba. Predložila mi je to moja mama, znajući da volim konje i djecu. Kako me mama vozila u Peteranec i sama mi se pridružila u tom novom iskustvu. Ni jednog momenta nismo požalile što smo krenule jer vidjevši veselje i zadovoljstvo djece i same smo osjetile radost i ispunjenje u svom srcu. (Alana i Romana Picer)
Udruga je u rujnu objavila poziv za volontiranje u terapijskom jahanju i odlučila sam se javiti. Budući da u proteklih nekoliko godina provodim puno vremena s konjima i da sam naučila mnogo o njihovim osobinama i ponašanju te uz nešto iskustva s djecom s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju, željela sam volontirati u Udruzi i veselila se tome.
Unatrag 2-3 godine naučila sam ponešto o terapijama pomoću konja, čitajući o tome ili slušajući iskustva drugih, ali nisam do sada sudjelovala u tome osobno. Često smo se moja obitelj i ja pitali kako to da se djeca, uglavnom pri prvom susretu ne boje konja za razliku od drugih životinja i kako to da im se dive, vesele druženju s njima i gotovo sva žele jahati. Većina djece, oprezno ali bez straha, prilazi konju barem da ga pogleda izbliza i dodirne. Shvatili smo i naučili da je to zbog same prirode konja za razliku od drugih životinja, osobina i njihovog ponašanja u kontaktu s ljudima ili međusobno.
Obzirom da je konj životinja čije je kretanje u hodu najsličnije kretanju čovjeka, terapijsko jahanje na konju, višestruko je korisno za djece s invaliditetom ili općenito motoričkim smetnjama koja veći dio dana provedu u invalidskim kolicima ili sjedeći. Isto tako, ono jako pozitivno djeluje na mentalne sposobnosti, pažnju, opušta, daje osjećaj samopouzdanja i na mnoge druge načine djeluje kao terapija i doprinosi tjelesnom i psihičkom zdravlju djeteta koje jaši. Budući da tijekom terapijskog jahanja djeca ne jašu aktivno tako da svojim tijelom i glasom pokreću konja, već njihovo jahanje ovisi o osobama koje mu pomažu, važno je poznavati psihologiju konja i čim više znati o teškoćama koje pojedino dijete ima kako bi terapija imala što bolji učinak.
Veselila sam se volontiranju u udruzi i jedva čekala da počnemo. Voditeljica terapijskog jahanja, Valentina Kavur, upoznala nas je prvo s pripremama za terapijsko jahanje: od pripreme samog konja prije početka, onom što je važno tijekom provedbe sata, u čemu ćemo mi i na koji način kao volonteri sudjelovati. Istaknula je o čemu treba naročito voditi računa pri stavljanju djeteta na konja i spuštanju nakon terapijskog sata, prilikom same terapija te o iznenadnim situacijama u kojima konj ili dijete može neočekivano reagirati na neki vanjski podražaj.
Za terapijsko jahanje važan je uvijek odabir konja, njegove osobine temperament i ponašanje i dr., a Udruga za jahanje ima kobilu Cami, pasmine haflinger, sada u dobi 17 godina, naučenu na djecu i pripremljenu za takav način jahanja.
Grupa ljudi u terapijskom jahanju sastoji od voditelja terapijskog jahanja, vodiča konja i volontera koji pomažu prilikom terapija i treba biti pripremljena na način da poznaje tjelesne osobitosti i zdravstvene teškoće djeteta, njegove emocije, raspoloženje i sposobnosti te biti koncentrirana pazeći istovremeno na jahača i konja.
Obzirom da je u Udruzi za sada malo članova i volontera, a nismo svaki puta bili u mogućnosti svi doći, obzirom na posao, nastavu u školi i druge dnevne obaveze, sat terapijskog jahanja trebao se prilagoditi tome. Nekoliko puta morali smo odgoditi jahanje zbog lošeg vremena, vjetra ili kiše čime se gubio kontinuitet terapija za djecu. Bili smo razočarani znajući koliko nam je potreban specijalan šator namijenjen jahanju na konjima, čime bi se terapije mogle provoditi i za vjetrovitog, kišnog vremena te cijelu zimu.
Svaki odlazak tamo bio mi je posebno iskustvo. Uživala sam boraveći sa kobilom Cami, djecom i njihovim roditeljima te svima nama koji smo sudjelovali u satovima jahanja. Neki od nas su imali više ili manje iskustva s konjima, nekima je to bila želja i prvi susret s njima. Učili smo zajedno.
Bilo mi je jako drago kad sam već na drugom satu vidjela da su me neka djeca prepoznala i pozdravila s veseljem kad su dolazila. To je poseban osjećaj.
Tijekom volontiranja vidjela sam koliko su međusobno povezani kao grupa jer se poznaju, kako se vesele pri samom dolasku, kako su pažljivi prema drugima kako ohrabruju one koji žele, ali se istovremeno i boje sjesti na konja. Neka djeca su jahala i prije pa se prilikom terapije sjete toga, neka jašu već dulje vrijeme, a nekima je to bio prvi susret s konjem. Na nekima od njih vidi se koliko su ponosni na sebe kad jašu na konju i vole da ih se gleda kad jašu. Djeca koja ne govore, osmijehom na licu pokazuju koliko im je lijepo, a na kraju sata koliko je ovakvo jahanje korisno za njih. Jako me se dojmilo i razveselilo kada je jedan dječačić, nakon što se prvog dana bojao uopće sjesti na konja, drugi mu na kraju terapije nije želio da ga se spusti s konja. Djevojčicu smo jedva nagovorili da zajaše, a kad je sjela na konja, onda je i sama s ostalom djecom zapljeskala. Takvi se trenuci pamte i zbog njih se jedva čeka da dođe sljedeći sat terapijskog jahanja. Pritom sam zaboravila na svoje probleme i stresove tijekom dana te je tako i meni to bila terapija na svoj način. Zavoljela sam ih svakog na svoj način, a nadam se da su i oni mene.
Odlazeći sa terapijskog jahanja, bila sam zadovoljna vidjevši zadovoljstvo i osmijeh na njihovom licu. Osmijeh je bio obostran.
Iz udruge Osmijeh-terapijsko jahanje želimo se zahvaliti svima koji su prepoznali ovu inicijativu i značaj terapijskog jahanja za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, pružili nam punu podršku kad nam je bilo najteže i svim ljudima dobre volje želimo sretne i blagoslovljene blagdane uz puno osmijeha u nadolazećoj 2017. godini. (Gordana Žuliček)
