Priča o dobrom djedici kojemu djeca iz cijeloga svijeta pišu pisma i mole ga darove, a onda on sanjkama punim darova, u koja su upregnuti sobovi, obilazi svijet i dijeli ih djeci pripada legendi iz Laponije koja se nalazi oko 800 km sjeverno od Helsinkija u Finskoj. Djedičino selo nalazi se blizu glavnoga grada Laponije, Rovaniemija, a baš je tamo ove godine Koprivničanka Maja Todorić odvela svoje sinove Stipu i Ivana i nećakinju Niku.
Piše: Maja Todorić
Božić je vrijeme čarolije, mira i maštanja. Vrijeme kad svi problemi padnu u drugi plan, a miris pečenih keksića i ukrašenog bora nas nakratko odvede u neki drugi svijet. Ovaj put, mi smo zaista i otišli u taj svijet.
Tri sata vožnje avionom i avantura je počela. Stigli smo u Finsku, u pokrajinu Laponija, u dom Djeda Mraza.
Prvo odredište, Selo Djeda Mraza i zabavni park udaljen od glavnog grada Rovaniemia nekih osam kilometara. Najveća atrakcija sela je upoznavanje Djeda Mraza u njegovom uredu i povjeravanje svih želja upravo njemu. Djed Mraz je kao iz Coca Coline reklame, s dugom bijelom bradom, simpatičan i debeljuškast.
Red za upoznavanje je bio prilično dugačak, ali vrijedilo je čekati. Iskustvo koje ćemo još jako dugo pamtiti. Kuću Djeda Mraza godišnje posjeti 500 tisuća turista, a pomnožimo li to s dvije, tri želje od svakog mališana i sa svim pismima koja dobije možemo zaključiti da Djed Mraz ima jako puno posla.
U selu se nalazi i Glavni poštanski ured kamo pristižu pisma djece iz cijelog svijeta. Kažu da ima dana kad ih dođe i po trideset tisuća. Ni jedno pismo ne ostane nepročitano jer vilenjaci govore i razumiju sedam jezika i na svako vrijedno odgovaraju. Ako možda ne znate adresu, ona je: Santa Claus, Santa Claus Main Post Office, FI-96930, Arctic Circle pa zapišite za sljedeću godinu, neka se nađe.
Selo je ostvarenje svih dječjih snova – patuljci, vilenjaci, pokloni, snijeg, okićene jelke i lampice u bajkovitom okruženju netaknute prirode. Mjesto je to gdje ni odrasli, koliko god odrasli bili, ne ostaju ravnodušni.
Osim Djeda Mraza, Laponija nudi još mnogo zanimljivosti. U nepreglednim šumama prekrivenim snijegom skrivene su brojne farme sobova od kojih smo jednu i posjetili.
Povijest Laponaca veže se upravo uz krda divljih sobova koji su se s prostora Urala počeli povlačiti na sjever, usporedno s povlačenjem leda i naselili se na prostor Skandinavije.
Laponci su ih pratili i s vremenom ih počeli pripitomljavati. U Laponiji postoji oko 200 tisuća sobova od kojih baš svaki ima svog vlasnika.
Da bi se sob pripitomio i naučio vući saonice potrebne su pune tri godine. A kad nauči i vi sjednete u te iste saonice i sami se odvezete u njima, to je neopisiv doživljaj.
Sobova, kao i ljudi, ima različitih karaktera – mirnih, lijenih, buntovnih i tvrdoglavih, a moj je bio čisti štreber. Lagana vožnjica, kao u autoškoli. Jedva smo ga natjerali da da žmigavac i krene u pretjecanje, dok je Stipin i Nikin bio čista suprotnost. Mlad i buntovan, istovario ih je prije prvog zavoja. Nakon kratkog nagovaranja odlučio je popustiti i ne uskratiti im taj prekrasan doživljaj te ih je odvezao do kraja kruga.
Sljedeća postaja bila nam je farma haskija. Haskiji su psi koji izuzetno dobro podnose hladnoću zahvaljujući gustom krznu. Druželjubivi su, veseli i razigrani. Možda su nešto mršaviji i žilaviji od onih koje mi viđamo po gradu, ali s obzirom na to da su radni psi koji vuku saonice i vrlo često sudjeluju u dugim i napornim utrkama, nije ni čudo.
Znači, sobovi nisu jedini koji moraju raditi. Haskiji su nas također provozali, ali to je već bila vožnja u pravom smislu riječi – gas do kraja.
I na kraju – Santa Claus Park.
Napokon na toplom. Park je u potpunosti smješten ispod zemlje i zamišljen i napravljen kao čaroban podzemni svijet gdje obitavaju vilenjaci i patuljci i cijelu godinu vrijedno rade poklone za svu djecu svijeta.
Sve je ukrašeno u znaku Božića i Djeda Mraza. Svaki detalj je pomno osmišljen, svaka sitnica na svom mjestu. Okruženje kao da smo ušli u neku priču – djeca mogu upisati Školu za vilenjake nakon koje postaju pravi vilenjaci, voziti se u vlaku kroz Božićnu priču, ukrašavati medenjake ili se igrati u ogromnoj igraonici i gledati predstavu.
Bilo je to par sati potpune uživancije kad čovjek stane i postane svjestan da je baš sve moguće.
I na kraju, ‘back to reality’, ali komadić te božićne čarolije smo ponijeli sa sobom i ostat će s nama kroz cijelu godinu.
