Podravina je smještena na jugozapadnom rubu Panonskog bazena i nije baš na glasu po nekim planinama. U nju sa sjeverozapada sramežljivo proviruju krajnji istočni obronci Kalničkog gorja, dok joj jugozapadnu među čini nizak i prostran hrbat Bilogore. U takvom krajoliku nije za očekivati neko izrazito planinarstvo; pa ipak, koprivnički su planinari u ponedjeljak, 7. studenoga, svečano obilježili puna četiri desetljeća od otvorenja i danas popularnog Koprivničkog planinarskog puta.
Svečanost je organiziralo Hrvatsko planinarsko društvo “Bilo”, nazvano tako po vrhu koji se nekada pogrešno smatrao najvišim vrhom Bilogore. Njihova je zasluga što je Koprivnički planinarski put (KPP) i utemeljen, sada već pomalo davne 1976. godine. Malo je bilo članova Bila na svečanosti koji su bili prisutni i na otvorenju KPP-a, a jedan od njih, današnji predsjednik Društva Ivica Kušek – Hans, prisjetio se tih dana.
— Gledano unatrag 40 godina, ’75. i ’76. bile su zlatne godine kada se koprivničko planinarstvo pokrenulo malo masovnije i ozbiljnije, pod vodstvom dr. Milivoja Kovačića. Nakon otvorenja Planinarske kuće Pesek, došlo se na ideju da se osnuje planinarski put: tu u ravničarskom kraju, na planini koja i nije planina već spada među gore, sa “strašnim vrhom” visokim 3.090 decimetara, ali evo, uspjelo se realizirati.
Pripreme za otvorenje puta krenule su već u proljeće 1976. Trebalo je, kaže Hans, pronaći najbolju trasu, iskrčiti i urediti staze te ih propisno markirati. Sve su to radili članovi Bila, entuzijasti i volonteri. Ubrzo potom izdan je i prvi Dnevnik KPP-a, a njegovi su autori bili dr. Milivoj Kovačić, Rudolf Jurić (čije ime nosi današnja Bilova planinarska kuća) i inženjer Zdravko Gazdek.
Svečano otvorenje KPP-a održano je na vrhu Bilogore 7. studenog 1976. godine. Datum je izabran prigodno: tada se, naime, slavio Dan grada, odnosno Dan nekadašnje Općine Koprivnica.
— Otvorenje je bilo jako dobro organizirano. Stazu je svečano otvorio tadašnji predsjednik Skupštine Općine Koprivnica Stjepan Kapusta, u prisutnosti drugih predstavnika te predstavnika Planinarskog saveza Hrvatske Božidara Škerla. Bilo je prisutno više od 600 planinara, što je za ono vrijeme bilo čudo jer nekada nije bilo toliko planinarskih društava. U cijeloj Hrvatskoj tada je bilo možda stotinu planinarskih društava s puno manje članova nego danas.
Osim samih planinara, bilo je tamo i drugih gostiju koji su također stigli pješice.
— U radnim organizacijama u Podravki, Slogi i Bilokalniku bilo je organizirano da se te nedjelje ide gore na otvorenje KPP-a. Nekoliko stotina građana Koprivnice išlo je pješice iz centra Koprivnice i natrag. Nitko se nije bunio, svima je bilo veselo; danas bi se svi vjerojatno bunili, ali bilo nam je lijepo — prisjeća se Hans.
Osim koprivničkih, na otvorenju je bilo i planinara iz Zagreba, Varaždina, Bjelovara, Čakovca, Ivanca i Križevaca.
— Značaj tog puta je u tome što tada nije bilo puno planinarskih puteva. Otvorenjem KPP-a dan je velik doprinos daljnjem proširenju i popularizaciji planinarstva u Koprivnici i koprivničkom kraju, a tu već upada i turizam. Evo, danas je staza uvrštena i na turističku kartu koprivničkog kraja: uz biciklističke, označena je i naša planinarska staza — istaknuo je Hans.
Planinar koji prođe trasu KPP-a dobiva značku kao potvrdu, a za to su mu potrebni žigovi sa svih šest kontrolnih točaka. Prema službenoj evidenciji, takvih je značaka dosad izdano 3.269 – ona s brojem 1 pripala je dr. Milivoju Kovačiću. No, računa se da manje od 20% planinara koji prođu nekom stazom kupi i popuni dnevnik te staze, što bi značilo da je, prema procjenama, KPP-om u 40 godina prošlo oko 20 tisuća planinara. Najviše je tu bilo Koprivničanaca i planinara iz okolnih krajeva, ali i iz Zagreba, Rijeke, Osijeka, Sarajeva, Domžala, Ptuja, Kranja, Maribora, Ljubljane, Beograda, Pečuha… Nekada se svakom 500. prolazniku dodjeljivao i pehar, što sada nije praksa, ali se možda u budućnosti nastavi, najavio je Hans.
Stazu Koprivničkog planinarskog puta danas koriste i šetači, biciklisti, gljivari i drugi rekreativci. To se vidi po tome što je staza “ishodana” i onda kada planinari dulje vrijeme njome ne prolaze, što znači da se koristi i da je postigla svoju svrhu.
— Ono najvrjednije u svemu tome su naša djeca. Imamo sekcije mladih planinara u gotovo svim školama u Koprivnici i okolici i redovito ih vodimo KPP-om. Mnogima je to prvi susret s hodanjem, planinarenjem i planinskim vrhom, ma kako pitom on bio, a jednom kada steknu rutinu na našoj stazi spremni su krenuti u malo ozbiljnije planine — ponosno je istaknuo Hans te zahvalio svima koji održavaju, markiraju i koriste put.
Put preko dviju planina u kraju koji planina nema
Trasa Koprivničkog planinarskog puta duga je ukupno 40 kilometara: 32 kilometra osnovne staze uz pristupne puteve. Održavaju ga Bilovi markacisti, Hansovim riječima “oni koji idu u šumu i farbaju drveće”.
KPP je linijska obilaznica: kontrolne točke ispisuju liniju koja spaja dva mjesta, za razliku od kružnih obilaznica koje počinju i završavaju na istom mjestu i točkastih čije kontrolne točke nisu povezane u niz. Počinje u Subotici Podravskoj (kontrolna točka 1), zatim se oko 30 minuta uspinje do Planinarske kuće “Rudi Jurić” na Peseku, a odatle se hoda oko dva sata do kontrolne točke broj 2 – restorana Crna gora.
Od Crne gore hoda se oko sat vremena preko ceste i pruge do Podravkinog rekreacijskog centra (PRC-a), gdje se nalazi treća kontrolna točka. Trasa tek tada prelazi na Bilogoru; dosadašnji dio prolazio je jugoistočnim obroncima Kalnika, što znači da Koprivnički planinarski put zapravo vodi dvjema planinama, odnosno gorama.
Od PRC-a hoda se do nekadašnjeg najvišeg vrha Bilogore, zvanog Bilo, na 294 metra nadmorske visine, gdje je četvrta kontrolna točka. Slijedi sat i pol hoda do pravog najvišeg vrha – Stankovog vrha (309 m) gdje je peta kontrolna točka, a šesta i posljednja nalazi se u mjestu Glogovac kamo se spušta oko dva sata. Sveukupno, za obilazak Koprivničkog planinarskog puta potrebno je oko osam do devet sati.
Inače, upravo su članovi Bila zaslužni za to da Stankov vrh ponese ispravnu titulu najvišeg vrha Bilogore. Ranije se smatralo da je to Bilo iznad Jagnjedovca, ali planinari i šumari posumnjali su da je nešto dalji vrh, u smjeru Glogovca, ipak viši. Geodeti su to i potvrdili te izmjerili visinu od 309 metara. Društvu je pripalo pravo da imenuje vrh i nazvali su ga “Ivinin vrh” po profesoru Ivici “Ivini” Hiršlu, članu Bila koji je 1941. godine nestao u logoru. Mala kamena piramida sa spomen-pločom svečano je otkrivena 29. studenog 1975. Sedamnaest godina kasnije, 29. travnja 1992., vrh je preimenovan u “Stankov vrh” po zaslužnom članu Stanku Šafaru.
Priznanja zaslužnima
Na prigodnoj svečanosti u Podravkinoj kino-dvorani dr. Milivoju Kovačiću, kao idejnom začetniku i organizatoru KPP-a te dugogodišnjem članu i predsjedniku HPD-a “Bilo”, posthumno je dodijeljena plaketa za izniman doprinos planinarskoj organizaciji u Koprivnici i šire. Plaketu je preuzela njegova kći Antonija. Podsjetimo, dr. Kovačić napustio nas je 2015. godine.
Uručene su i zahvalnice istaknutim članovima:
- Ivici Kušeku,
- Josipu Panduriću (posthumno),
- Rudolfu Šalamonu (posthumno),
- Vladimiru Brkiću (posthumno),
- Marijanu Harambašiću (posthumno),
- Rudiju Juriću (posthumno),
- Ljubici Kovačić (posthumno),
- Nevenu Magdiću,
- Miroslavu Aleksi,
- Mladenu Panduriću,
- Josipu Bukviću,
- Vladimiru Votucu,
- Antoniji Genc,
- Hrvoju Rihtariću,
- Ivici Peku,
- Renatu Racu,
- Krešimiru Kovačiću,
- Antoniji Kovačić,
- Zdravku Gazdeku,
- Danijelu Bureku,
- Stjepanu Bureku (posthumno),
- Branki Vrabec,
- Ivani Kolar,
- Krunoslavu Belaju,
- Miri Smoljanović i
- Marijanu Juriću.
Zahvalnice za suradnju i podršku uručene su Gradu Koprivnici, Podravki i Turističkoj zajednici grada Koprivnice.
Uz zanimljivu scenografiju koja je predstavljala šest kontrolnih točaka KPP-a, recitacije učenika Osnovne škole “Đuro Ester” i nastup Društva žena Reka, Bilovci su podsjetili i na činjenicu da je Društvo ove godine napunilo pomalo nevjerojatnih 88 ljeta i da za dvije godine slijedi velika 90. godišnjica.
U ravničarskom kraju, to je uistinu vrhunski pothvat.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
