Izložbom drskog naziva “Kupam se u muškim suzama”, predstavljenoj prošlog tjedna u AK galeriji u Kampusu, Ksenija Kordić nastavlja svoje bavljenje problematikama patrijarhalne i rodne ideologije i maskulinističke hegemonije.
Kroz video u kojem autorica u kadi oblikuje skulpture od sapunice te 12 fotografija tih privremenih krhkih skulptura sa pridodanim naslovima, iščitavam(o) čitav niz ideoloških matrica, od onih koje ukazuju na različite oblike muške supremacije, patrijarhata kao institucionaliziranog seksizma koji se perpetuira kroz više ili manje suptilne tehnike kontrole, pitanja ženskog subjektiviteta i prava na dekonstrukciju tradicionalno (falocentrički) postavljenih doživljaja istog, kao ipomjeranja maskulinističkih definicija ženskosti.
Svaki element rada uspješno se poigrava stereotipima medijskih prikaza ženai zaobilazi očekivanja koja sunam usađena kroz procese “unutarnje kolonizacije” odnosno, psihološke implementacije rodnih uloga koje služe održavanju patrijarhata. Kada i kupanje tradicionalno prizivaju toliko puta (kroz povijest umjetnosti i pornografiju) eksploatirane prikaze nagih ženskih tijela izloženih muškom pogledu, no autorica ovdje izvrće taj usustavljeni način gledanja, umjesto seksualiziranog objekta muškog pogleda ona prezentira samo kadar ruku koje oblikuju sapunicu.
Sapunica iznenađujuće podsjeća na bijelu čipku i asocira nas na vjenčanicu, tradicionalni simbol ženske potlačenosti i objektifikacije, odnosno simbola žesnke čistoće, poniznosti, skromnosti, pasivnosti, dakle, i sam materijal od kojeg nastaju privremene skulpture, evocira na jedan od, feminističkoj kritici izložen, oblika udruživanja – brak – kroz koji, tradicionalno, žena dobiva svoj smisao, status i ekonomsku sigurnost. Brak je institucija koja je u mnogočemu i dalje krinka za perpetuiranje opresije žena, od gubitka svojeg identiteta kroz promjenu prezimena do apriori opetovanog zauzimanja tradicionalnih muško ženskih uloga (i to samo ako pričamo o zadnjih 100 godina, prije toga žena nije imala apsolutno nikakva prava, ni pravo posjedovanja imovine ni pravo na razvod).
Skulpture od sapunice bilježi fotoaparatom te se metafora cijelog patrijarhalnog sistema iščitavai na fotografijama. Bjelina sapunice kontrastirana je sa crnom pozadinom i ogoljena stvara apstraktne oblike i simbole koji podsjećaju na svašta, no svoje značenje dobivaju kroz naziv, kroz jezik. Samim time naziv postaje integralni dio rada. “Bratstvo i sestrinstvo”, “Otac, svodnik, Bog“ samo su neki od naslova koji su vezani uz “ideološke demagoške antiženske mantre”, kako ih opisuje autorica.
Repliciranjem određenih riječi i pojmova patrijarhalnog sustava, autorica ispituje koliko se naše viđenje stvari fiksiralo, prepoznajemo li hegemonske oblike unutar sustava (pa i jezičnog), jesmo li osvjestili neke pojave u društvu: ona je ironična, a na nama je da iščitamo ili ne, jer svi smo uronjeni u društveno konstruirane dominantne diskurse. Ono što autoricu zanima jest osvješćivanje našeg pogleda na stvari koje se imenuju prirodnim, logičnim, samorazumljivim, pogleda na nepravedni hijerarhijski društveni poredak, i to u sadašnjem trenutku, epohi neoliberalnog korporativnog kapitalizma u kojem nam je prividno dana moć da neovisno odlučujemo o svojoj sudbini. (iz teksta Tanje Špoljar)
Ovaj je dokument izrađen uz financijsku podršku Grada. Sadržaj ovoga dokumenta u isključivoj je odgovornosti Korisnika i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Grada.
