Imajte više poštovanja prema slijepim osobama. Pomognite im u njihovoj svakodnevnici kad god možete jer oni teško žive. Porazgovarajte s njima jer će se tad osjećati kao dio društva — poručila je povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se obilježava 15. listopada, dopredsjednica Udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije Dragica Zlatar.
— One koji su na vlasti molim da sjednu za stol i da napokon riješe problematiku slijepih. Oni koji su radno sposobni ne mogu se zaposliti, a slijepa djeca koja idu u školu nemaju jednake uvjete kao videća — dodala je Zlatar koja se s problemima i poteškoćama s kojima se susreću slijepe osobe bori već dvadesetak godina, što kao predsjednica županijske Udruge što kao članica Upravnog odbora Hrvatskog saveza slijepih.
Samo neki od problema na koje je povodom tog dana upozorila dopredsjednica županijske Udruge slijepih su, između ostalog, nepostojanje inkluzivnog doplatka, sustavnog financiranja udruga i Saveza osoba sa invaliditetom.
Velik problem je i zapošljavanje slijepih osoba, rekla nam je članica Udruge Ana Glavaš Jambreušić koja je nakon relativno loših iskustava počela u njoj raditi. — Moja iskustva sa zapošljavanjem se uglavnom odnose na potragu za poslom, pisanje molbi, razgovore i edukacije koje organizira Zavod za zapošljavanje, a na koje sam se redovito javljala. Na neke sam se besplatne tečajeve sama nametnula i odslušala ih jer nešto što košta si ne mogu priuštiti. Tri puta sam bila zaposlena, ali samo preko javnih radova i to je sve. Trenutni poslodavac mi je Udruga slijepih, a drugačije poslodavca ne nalazim. Ne znam što da kažem, trudim se, dajem sve od sebe da budem što samostalnija, da budem kvalitetna radnica i da, koliko je to moguće uz moj nedostatak vida, budem što produktivnija. Nije mi u interesu da ja prosim i nekoga nešto molim. Najbolji mi je osjećaj kad sama zaradim svoj novac — kaže Ana koja je sa 17 godina oboljela od retinitis pigmentose i počela gubiti vid. Danas joj je ostalo 5% vida.
— Nosim naočale, koristim bijeli štap i sva ostala pomagala koja mi pomažu da sam što samostalnija i manje ovisna o okolini. No, ipak trebam pomoć. Ja sam vid izgubila kasnije, kad sam već išla u srednju školu. Išla sam u prometnu školu gdje mi je za vozača vid bio od presudne važnosti. Vidjela sam da se s mojim vidom nešto događa, ali naravno da si u početku to nisam željela priznati — prisjeća se.
— Zažmirite na par minuta i, bez obzira na sve ostale sposobnosti koje posjedujete, probajte proći određenu relaciju. Tada ćete zapravo shvatiti koliko je teško biti slijepa osoba bez nečije pomoći — poručila je na kraju.
