Košarkaški klub osoba s invaliditetom (KKOI) Koprivnica još je jedan dokaz da se uz volju, trud i pravi pristup sve može postići. Dvanaestero članova kluba, koji će za nešto više od mjesec dana proslaviti svoju prvu godišnjicu, svakog tjedna marljivo trenira kako bi u budućnosti što spremniji dočekali natjecanja.
Kako je sve počelo, kako je klub napravio svoje prve korake rekao nam je predsjednik Dejan Domitrović:
Sve je krenulo s par entuzijasta, osoba s invaliditetom, na području grada Koprivnice. Oni su krenuli s rekreativnom košarkom, više iz razonode. Kad se to malo „zakotrljalo“ ostvarili smo suradnju s KKOI Varaždin. Njihovi predstavnici su došli kod nas, pokazali su nam neke početne trikove i upoznali su nas sa samom igrom. Ostavili su nam kolica za treninge preko ljeta i zapravo su to bili naši počeci. Tada smo krenuli s prvim razgovorima oko osnivanja kluba što smo na kraju i napravili u 12. mjesecu prošle godine.
U klubu je trenutno osam osoba s invaliditetom te četiri osobe bez invaliditeta. Svi zajedno su do sada trenirali dva puta tjedno, a trenutno u dvorani Branimir treniraju jednom tjedno i čekaju otvaranje dodatnih termina. Košarka u kolicima ne razlikuje se mnogo od košarke bez kolica. Igra se pet na pet, određeno je vrijeme napada, lopta se mora voditi. Velikih razlika u pravilima nema.
Kako nam je rekao Domitrović, cilj je okupiti što veći broj osoba s invaliditetom iz naše županije oko košarkaškog kluba kako bi se skupa družili, bavili sportom i napredovali u svakom pogledu. Ipak, ne funkcionira sve na najlakši mogući način:
Prvi i osnovni problem nam je nabava opreme. Košarkaška kolica koštaju od 25 do 35 tisuća kuna, ovisno o poziciji koju igrač igra. Srećom, određeni broj kolica dobili smo od prijateljskih klubova, jedna smo uspjeli kupiti sami, a jedna su sponzorska. Problem nam je i premali broj igrača, nema nas dovoljno da igramo prvenstvo pa se logičnom nameće želja, kao što sam već rekao, da nas bude što više i da novi članovi počnu dolaziti.
Dokaz da će onome tko dođe i priključi se košarkaškom klubu biti i više nego odlično i zabavno su dvije osobe koje cijelih sat i pol treninga nisu skidale osmijeh s lica. Matija Pavo je mladi Gotalovčan koji se košarkom počeo baviti prije godinu dana. U tom kratkom vremenu postao je najboljim igračem kluba. Matija je osoba s invaliditetom kojoj je dijagnosticiran karcinom. Treninge gleda kao bijeg od stvarnosti:
Puno mi znači ova košarka. Iako mi je ispočetka bilo dosta teško naučiti baratati kolicima i voditi loptu u isto vrijeme, uspio sam svladati tu vještinu i sada je super. Ipak, prije svega, tu sam zbog druženja. Super smo ekipa, družimo se i poslije treninga. Zaboravim na sve brige i nekoliko sati uživam. Također, odlično mi dođe i kao tjelovježba.
Mirjana Horvat također je osoba s invaliditetom. Jedna je od četiri žene u Hrvatskoj koja se bavi ovim sportom.
Dečki su super. Malo nas je, ali smo stvarno odlična ekipa. Poslije svakog treninga se fenomenalno osjećam. Vjerujte, ovaj sport nije nimalo lagan, šutiranje iz sjedećeg položaja, vožnja kolica… Naporno je, ali to je, kako se kaže, slatka bol. Bitan nam je i sportski dio i druženje. Najdraže mi je što kad dođem doma zaspim “ko bebica”.
Trener momčadi je dugogodišnji košarkaš đurđevačke Mladosti i današnji policijski službenik kriminalističke policije Dražen Magdić. Što misli o klubu i članovima kluba rekao je s posebnom emocijom:
Ovo je nešto što čovjek ne može opisati riječima. Doći ovdje i igrati s ljudima koji su doslovno vezani za kolica je poseban osjećaj. I ja, koji sam dugogodišnji košarkaš, nakon samo nekoliko minuta shvatio sam koliko je teže igrati u kolicima nego trčati po igralištu. Nakon samo jednog turnira shvatio sam da moram skinuti kapu svima koji se bave ovim sportom. Treniramo koliko nam dozvoljava situacija. Trenutno po sat i pol jednom tjedno, a najveća želja nam je dići to na još veću razinu i privući što više ljudi u ovaj sport kako bi godinama igrali ligu. Cilj nam je biti ono što i jesmo, mala porodica. Sve što radimo radimo uz osmijeh i lijepu atmosferu i to je ono što cijelu ovu situaciju čini posebnom, ali i nas ponosnima.
Ova grupa entuzijasta zaista zaslužuje svaku pohvalu, što u sportskom, što u organizacijskom, a što u ljudskom smislu. Poseban je gušt gledati sat i pol treninga na kojem se svi smiju, a grube riječi nikome ne padaju ni na pamet. Kao što je rekao trener Magdić, najveća želja ljudi u klubu je privući što više osoba s invaliditetom da se bave sportom i pridruže njihovoj “maloj porodici”. KKOI Koprivnica, kao što smo već rekli, dokaz je da se trudom i voljom sve u životu može okrenuti na pozitivnu stranu.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
