Izložba slika Gordane Špoljar Andrašić pod nazivom “Memorabilia Ragusa” otvorena je 7. rujna u Galeriji Sebastian u Dubrovniku.
Prilikom otvorenja izložbe posjetitelje je pozdravila vlasnica Galerije Sebastian Andreja Dujić, a izložbu i opus slikarice Gordane Špoljar Andrašić je predstavio mladi povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ivan Viđen. Posjetitelji su također mogli uživati uz glazbeni ugođaj poznate dubrovačke klaviristice Helene Tomašković i violinistice Elvire Galioulline.
Iz predgovora katalogu povjesničarke umjetnosti Ive Körbler
U posljednjih nekoliko godina Gordana Špoljar Andrašić napravila je radikalan zaokret u dotadašnjem likovnom senzibilitetu i razmišljanju. Od svojevrsnog poetskog realizma, iznimno uvjerljivo simboličko metaforički elaboriranih motiva drveća i šume, prepustila se apstraktnijoj stilskoj i likovnoj matrici. No, ta na prvi pogled značajna morfološko motivska transformacija bila je duboko uvjetovana umjetničinim unutarnjim zrenjem i potpunim kreativnim oslobađanjem; onim prijelomnim trenutkom kada odlučimo kako više nema vremena, niti alibija za bilo kakve samonametnute poetske kočnice.
Pozorni će poznavatelji opusa Gordane Špoljar Andrašić i u novom bijelom ciklusu uočiti njezinu kontinuiranu težnju intimističkom pristupu temama i motivima, koji će se sada, bez sumnje, iskazivati kroz lirsku apstrakciju. Naslov ciklusa te pojedinih djela u kombiniranoj tehnici jasno će ukazivati na krug intimističkih tema, na svijet “osobne mitologije, nakupina sjećanja koja se javljaju sporadično, u bljeskovima i ne slijede precizan, kronološki tok vremena u kojem smo sigurni i stabilni, već postoje tek kao ideja o onomu što je postojalo” (Gordana Špoljar Andrašić).
Koristeći fotografije iz obiteljskih albuma, umjetnica ponovno uspostavlja krhku mrežu sjećanja preko svijeta osobnih simbola i podsvjesnih narativnih fragmenata, koji su u slici označeni tzv. automatskim pisanjem, gestom tako bliskom slikarstvu snova i snoviđenja. Rukopis je ovdje simbol za uspostavljanje sjećanja, poput imaginarne premosnice između dvaju svjetova, između prošlosti i sadašnjosti, jednako kao što monokromne bjeline ne znače uzmicanje od svijeta, povlačenje u bjelokosnu kulu tišine. Bjelina je signal potrebe za ovladavanjem vlastitih granica percepcije i sjećanja kroz koje ulazi vanjski svijet, iskustvo i memorija drugih ljudi ili tuđi nemir. Poput filtera, ona čisti i kristalizira važna sjećanja.
Krhki fragmenti reljefne papirnate materije uvjerljivo će nas voditi prema metafori o krhkosti pamćenja, uspomena, iskustava, emocija, no bez imalo doslovne banalnosti. Važno je naglasiti kako se semantička, odnosno, značenjska dimenzija novog ciklusa Gordane Špoljar Andrašić ne kreće prema negaciji, praznini, ništavilu, već upućuje na procese izoštravanja sjećanja, na dozivanje što autentičnijih uspomena iz kompleksnih labirinata osobnih emotivnih zapisa.
Ne bismo u budućnosti smjeli zanemariti niti autoričin sve izraženiji interes za pikturalnu materiju, za slojeve slike, delikatan suodnos svjetla i sjene na gotovo monokromnim površinama na unutarnje i metijersko sazrijevanje koje ju spontano vodi prema iskustvu primarnog, siromašnog pa i analitičkog slikarstva. Do koje će mjere umjetnica emotivno ili značenjski ohladiti i utišati svoje pikturalno lice, možda u ovomu trenutku i nije presudno, no ne možemo previdjeti njezino stabilno pozicioniranje unutar suvremenog hrvatskog slikarstva i crteža. U našoj iznimno bogatoj likovnoj riznici poetikâ sjećanja, tragova i krhotina, ovaj ciklus Gordanu Špoljar Andrašić na najbolji mogući način sve više ulančava s likovnim senzibilitetom Marcele Munger, Matka Trebotića, Lidije Šeler ili Marine Bauer.
Nakon studija povijesti umjetnosti i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Gordana Špoljar Andrašić se posvećuje slikarstvu. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Umjetničin likovni izričaj iskristalizirao se iz osobne likovne poetike koju je gradila iprepličući konkrentno-figurativno i apstraktno, predstavljajući nam intimno, asocijativno i simboličko čitanje prirodne pojavnosti. Izričaj, kojeg nosi istraživački nerv i potreba da se premoste okviri tradicionalnog u domeni slike, da se papirnatom materijom progovori na drugačiji način, novim oblikovnim realizacijama. Pri tome je ozbiljno uronila u traženje i pronalaženje razloga vlastitog postojanja.
Gordanine nove slike strukturalno su složene kompozicije kojima ukida granicu između slike kao dvodimenzionalnog medija i njenog očitovanja u trodimenzionalnoj formi. Koristeći odbačene i ranije upotrijebljene materijale, papir, karton, celulozu i aplicirajući ih na podlogu uz prisnost minimalnih tragova boje u bijelom, umjetnica u toj fascinaciji bjelinom nastoji prikazati svo bogatstvo njenih izražajnih mogućnosti, doseći trenutak sazrijevanja vlastite ideje. Jer bijela je kao vjera, nema kompromisa, i ne dopušta skrivanje slabosti. A svojim carstvom bjeline, Gordana nas dovodi do nekog svetog stanja, do osobne sinteze stvari. Gordana Špoljar Andrašić živi i radi u Koprivnici gdje se njen “otvoreni atelier”, raspoznaje kao prostor susreta publike i stvaratelja, u kome eksponati dobivaju dodatnu, izvangalerijsku aktivnost.
Galerija Sebastian uvrštena je na popis izložbenih prostora za priznavanje i reviziju priznatih prava samostalnih umjetnika RH u područjima i multimedijalnog te primijenjenog stvaralaštva za razdoblje od 2012. do 2015. temeljem odluke Hrvatske zajednice samostalnh umjetnika.
