Dva su tjedna prošla od izricanja prvostupanjske presude u jednom od najsloženijih postupaka što je ih vodilo hrvatsko pravosuđe. Riječ je o “aferi Spice” koja je godinama punila prostore hrvatskih medija te osumnjičene, a potom i optužene, obilježila kao najgore kriminalce. I na kraju, zagrebački županijski sudac Siniša Pleše presudio je da sedmorka na čelu s Damirom Polančecom nije bila nikakva kriminalna skupina koja si je Podravkinim novcem kanila priskrbiti vlasništvo nad tom kompanijom.
Sudac je nedvojbeno ustvrdio da su tada čelni ljudi Podravke organizirali obranu od neprijateljskog preuzimanja, od čega je postojala stvarna opasnost. Krivi su jedino – i to njih četvorica, presudio je sudac Pleše – za loše gospodarenje Podravkom jer su odobrili kredit poslovnom partneru SMS-u, ne provjerivši pritom je li osiguran povrat novca. Presudu vjerujem da znate: Darko Marinac dobio je dvije godine zatvora i obvezu vratiti Podravki 65 miijuna kuna; Zdravko Šestak, Josip Pavlović i Srđan Mladinić solidarno moraju platiti Podravki 10,7 milijuna kuna, a dosuđene su im i zatvorske kazne – Šestaku 10, a Pavloviću 9 mjeseci koje mogu pretvoriti u rad sa slobode za opće dobro, te Mladiniću 6 mjeseci, uvjetno na dvije godine.
Zdravko Šestak bivši je predsjednik Uprave Podravke koji je prošao put od jednog od vodećih menadžera pa do osumnjičenika za privredni kriminal. Danas je svoje dojmove podijelio s Dravom.info.
Gospodine Šestak, za početak, dojmovi su se nakon presude slegli. Kako se osjećate?
— Mogu izreći dva naglaska. Prvi je da je umjesto nezakonitog ovladavanja Podravkom, kao što je to tvrdio USKOK, na sudu sasvim nedvojbeno utvrđeno da smo mi Podravkaši branili i obranili Podravku od pokušaja neprijateljskog preuzimanja. Niti jedan od dokaza koje je predložilo tužiteljstvo nije upućivao na to da smo imali namjeru pribaviti si bilo kakvu materijalnu korist. Kad pak govorimo o osuđujućem dijelu presude, što je druga važna činjenica koju želim reći, to nema nikakve veze s vlastitim dionicama Podravke. Kod Marinca je u pitanju zajam SMS-u od 65 milijuna kuna, a kad govorim o Pavloviću, Mladiniću i sebi, radi se o pokušaju smanjenja rizičnosti potraživanja od 10,7 milijuna kuna Podravkinog potraživanja u nastanku oko kojega ja ni na koji način nisam sudjelovao. Kad sam shvatio da je to praktički nenaplativo, pokrenuo sam neke radnje za koje je sud odlučio da nisu zakonite.
Jeste li Vi osobno zadovoljni presudom?
— Da, bez ikakve sumnje.
Zašto?
— Pa zato jer su, nogometnim rječnikom rečeno, prije utakmice svi stručnjaci na svijetu smatrali da ćemo izgubiti 5:0. Kad je utakmica počela, protivnik je imao tri jedanaesterca koje nije iskoristio. I tada su stručnjaci govorili da ćemo dobiti još pet golova. No te smo golove zabili mi. A tužiteljstvo niti jedan.
Obrazlažući presudu, sudac Pleše je rekao da USKOK nije uspio ni opisati ni dokazati kako je moguće provesti ono što vam stavlja na teret.
— Da, potpuno ste u pravu. Ako nas se teretilo da smo a) 75% Podravke, b) novcem Podravke, c) na svoja imena, d) htjeli to provesti bez znanja drugih, onda je trebalo napisati kako je to moguće, i financijski i pravno. Ja sam u svojoj obrani jasno obrazložio koji bi se to modeli mogli primijeniti no nijedan od njih nije moguć ni teoretski, a kamoli u praksi.
Sudac Pleše je, obrazlažući presudu, rekao da su u Podravki „svi sve znali i da je svima sve bilo jasno“ te je primijetio da su u to vrijeme međuljudski odnosi u Upravi Podravke bili iznimno narušeni.
— Čuli ste suca. Nemam tome što dodati ni oduzeti. Mogu samo reći da u ovakvim kaznenim postupcima u kojima su uključene osobe iz organa upravljanja, kad postoje optužene osobe i neoptužene osobe, nije dobro do kraja vjerovati samo iskazima neoptuženih osoba već materijalnim dokazima. U ovom slučaju to se pokazalo ispravnim. Svi koji su trebali u upravljačkoj i vlasničkoj strukturi kompanije znali su s čime se Podravka suočava, a i propisano je tko i kakve poteze može vući.
USKOK je svoju optužbu temeljio na svjedočenjima dvojice Podravkaša. Riječ je o Miroslavu Vitkoviću i Zdravku Dimaču. Na kraju je sudac krunskog svjedoka Vitkovića ocijenio nevjerodostojnim te je istakao nekoliko primjera za to. Možemo podsjetiti da je Vitković na samom suđenju tvrdio da je Polančec osnivao kriminalnu skupinu u vrijeme kad je ovaj u funkciji potpredsjednika Vlade bio 20. veljače 2006. na dodjeli Zlatne kune u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Na TV snimci se jasno vidi da je Polančec tamo bio stalno prisutan. Vitković je tvrdio i da su se „spajsovci“ tajno sastajali u kafiću u trgovačkom centru na Radničkoj cesti u vrijeme kad on još nije bio ni izgrađen, a priznao je i da se za svjedočenje pripremao čitajući zapisnike sa saslušanja drugih svjedoka te je kao krunski svjedok imao poseban tretman kod USKOK-a, što nije u skladu sa zakonom. Na kraju, u završnom govoru, USKOK se u 304 napisane stranice nije mogao pozvati ni na jednu rečenicu dvojice svjedoka.
— Čak bih rekao da je bila riječ o iskazu jednog svjedoka kojega je u nekim dijelovima podupro drugi svjedok. Dobro ste čuli suca: Vitkovića je ocijenio nevjerodostojnim svjedokom. To je najgrublja ocjena iskaza nekog svjedoka koja postoji u pravnoj terminologiji. Nikad nećete čuti da netko laže, već da je iskaz nevjerodostojan.
Što planirate nakon ove presude?
— Nakon šest i pol godina vrijeme je da počnem raditi nešto što nema veze s kaznenim postupcima.
Ali još uvijek nije sve gotovo. Ovo je tek prvostupanjska presuda na koju su sve strane najavile žalbu.
— Naravno da nije sve gotovo, međutim više nema svakodnevnog angažmana na obrani. Proteklih šest i pol godina svakoga sam se dana bavio samo time. Tako sam sam odlučio jer sam bio uvjeren da je to jedini način da se obranim od tih optužbi. Smatram da sam i uspio. Imao sam tri kaznena postupka. U jednom sam pravomoćno oslobođen, u drugom nepravomoćno i ovo je treći.
Svoju kaznu zatvora od 10 mjeseci možete pretvoriti u rad za opće dobro sa slobode. Pri tome, jedan dan zatvora vrijedi kao dva sata rada.
— Da, matematički, 10 mjeseci minus mojih 6 mjeseci provedenih u Remetincu su četiri mjeseca. Kad pomnožite 120 dana s dva sata, dobijete 240 sati društveno korisnog rada. Da, to je moja kazna.
Nakon sve one medijske hajke, 240 sati društveno korisnog rada zvuči u najmanju ruku banalno.
— Ne bih komentirao tu ocjenu. Ja jesam osuđen. Ako tako ostane, tu takvu kaznu moram i odslužiti. Uvjeren sam da imam ozbiljne šanse oboriti ovu presudu, kao i druge do sada, u drugom stupnju.
Pokušaj neprijateljskog preuzimanja Podravke danas možda mnogima zvuči kao čudan i nepoznat pojam. Kolika je ta opasnost bila stvarna?
— Čudi me ovakvo pitanje. Sudac je vrlo jasno rekao da je na sudu nedvojbeno ustanovljeno da je te opasnosti bilo, da se Podravku branilo i da se Podravka obranila i da pritom nije učinjeno ništa protuzakonito.
Možete li pojasniti kako je to konkretno pokušao učiniti Rieber&Son? Riječ je o događajima iz 2006. godine, kada je Uprava Podravke koju je tada vodio Darko Marinac posredstvom Fima Ami stavila pod kontrolu vlastite dionice, paket od 10,64%.
— O tome bi se moglo vrlo dugo i naširoko pričati. Ukratko: pokušali su to obaviti pravnim i financijskim modelom, kako su i krenuli u kupovinu dionica Podravke. Financijski model je bio takav da je njihova banka (Bank Austria, odnosno CAIB – tadašnji odjel za investicijsko bankarstvo unutar Bank Austria) osnovala posebno trgovačko društvo u jednom švicarskom kantonu. Onda je ta norveška kompanija u tu banku polagala depozit. Banka je davala takozvani zrcalni kredit tom svom društvu. Iz tog društva novac je išao u banku u Beč, iz Beča u banku u Zagrebu, a iz banke u Zagrebu dioničaru od kojega su kupovali dionice.
— Osim toga, postojala je takozvana kaskada skrbničkih računa – jedan je bio u Zagrebu, iza njega je bio jedan skrbnički račun u Londonu i iza njega još jedan u jednoj skandinavskoj banci. I treća stvar, imali su potpisan ugovor s financijskim savjetnikom u kojemu je točno pisalo što je obveza preuzimača, a što banke financijskog savjetnika. Napravljen je niz analiza poslovanja Podravke, vrednovanje dionica Podravke. U jednom od scenarija vrednovanja dionice tako je navedeno koliko Podravka vrijedi u slučaju da se proda Belupo. Taj ugovor s financijskim savjetnikom imao je dvije faze. U prvoj fazi je stajalo da se treba kupiti do 20% dionica, a druga je faza ovisila o uspjehu prve faze. Prva faza nije uspjela jer je Podravka sama na tržištu kupila dionice od dva dioničara – Francka i PBZ-a. Njima je preuzimač prethodno pristupio, o čemu su svjedoci pričali na sudu.
Sudac Pleše je utvrdio da je Podravka pritom pretrpjela štetu od 306 milijuna kuna te je uputio da si to namiri parničnim postupkom. Odvjetnica Podravke Sanja Ružman najavila je žalbu na presudu i rekla da im je namjera namiriti ovu štetu.
— Volio bih u parničnom postupku opet ukrstiti mačeve s odvjetnicom Ružman, no siguran sam da do toga neće doći. Osim toga, nije nastala šteta već je riječ o trošku obrane od neprijateljskog preuzimanja koje nije bilo činjenično nezakonito. Tih 306 milijuna kuna nitko nikome ne mora vratiti. Temeljem ovakve presude Podravka, ako smatra da treba, može, želi i ima izgleda, može pokrenuti parnični postupak. Možemo to usporediti s koprivničkoj javnosti dobro poznatim suđenjem. Riječ je o Slogi, gdje je bilo u igri 5 milijuna kuna za koje smo bili terećeni Marinac i ja. Sud nas je oslobodio te je uputio Podravku da za namirenje pokrene parnicu koju ona nikad nije pokrenula. Volio bih s bilo kojim odvjetnikom Podravke ukrstiti mačeve u parnici.
Protekle ste godine posvetili obrani, prikupljanju dokumentacije, toliko ste zajedno s odvjetnikom Krunoslavom Kunštićem intenzivno radili na tome. Razgovarajući s Vama primjećujem da vrlo spretno koristite pravnu terminologiju. Planirate li možda stečeno znanje formalizirati i dodatnim stručnim obrazovanjem?
— Točno je da smo odvjetnik Kunštić i ja najviše na tome radili, ja od optuženika, on s odvjetničke strane. Nemam namjeru upisivati dodatni fakultet. Moram se zaposliti i imati plaću nakon 6,5 godina.
Imate li što konkretno u planu?
— Moji planovi su različiti i veliki no vidjet ćemo kako će tržište reagirati na to.
Pred Vama su još dvije do tri godine pravne bitke u drugostupanjskom postupku pred Vrhovnim sudom.
— Više. Sigurno više. Riječ je o obimnom spisu s 55.000 otisnutih stranica, više stotina DVD diskova s tonskim zapisima, desecima tisuća dokumenata. Obrane optuženika su na 1.100 stranica. Optužnica je na 340 stranica. Završni govor obrane je na tisuću stranica. Samo za čitanje svega u drugom stupnju treba mnogo vremena. Vjerujem da je realnije vrijeme tri do pet godina. Riječ je o obimnom poslu i moram reći da sam zadovoljan što u hrvatskom pravosudnom sustavu ne postoje samo USKOK i tužiteljstvo već i sudovi. Sudovi svoj posao nastoje odraditi maksimalno korektno. Tužiteljstvo je pak strana u postupku koja se koristi svakakvim načinima da ostvari svoje ciljeve.
Je li ovaj proces imao političkih konotacija?
— Na samom početku svakako je imao. Zbog gospodina Polančeca to je bio politički događaj prve kategorije. Na kraju, on je zbog svega što mu se kroz medije impliciralo, morao otići iz Vlade. Međutim, nakon godinu do dvije, kako je dolazio koji ključni korak u našem postupku, to je u medijima dobivalo sve manje prostora te je sve više bilo tretirano kao običan sudski postupak.
Gospodine Šestak, proteklih je godina o Vama i suoptuženicima stvarana slika u javnosti koja vas je obilježila kao kriminalce. Na kraju svega, presuđeno je da niste krivi za osnivanje i sudjelovanje u kriminalnoj organizaciji. Može li oslobađajuća presuda vratiti preko noći dobar glas i ugled u društvu?
— Ne samo preko noći; nikad vam to ne može vratiti ugled u društvu. No da me to mučilo, ubio bih se prvog dana kad sam bio uhićen. Znao sam da nisam napravio to što mi se stavljalo na teret i odlučio sam se braniti i boriti se za istinu. Nije bilo izbora – ili ubiti se, ili se boriti.
Što vam je bilo najteže?
— Biti u istražnom zatvoru bez svoje obitelji.
Imali ste još jedan težak trenutak. Bio je to pogreb oca.
— Jesam, da. Vozili su me samog u „marici“. Ruke su mi bile vezane lisicama. Uključili su grijanje. Po mojoj procjeni, bilo je 40 stupnjeva, ja sam bio u zimskoj jakni. Na sprovodu sam bio u lisicama. Došlo je pet stražara iz Remetinca i još deset pripadnika specijalne policije iz susjedne policijske uprave. To točno znam jer su mi neki ljudi rekli. Da, bilo je teško. Nisu mi dali da ostanem na misi poslije sprovoda. No eto, prošlo je i to.
Nakon ovog iskustva koje je za Vama, do koje ste spoznaje došli?
— Ne ponovilo se nikome. Ako se mora, neka se najprije prevrne svaki kamen i pita tog čovjeka i one koji ga poznaju je li to zaista tako, a ne na silu, čak i uz kršenje zakona, bez ikakvog pitanja drugoj strani, jednostrano, unilateralno i da na kraju to završi kao što je završilo u našem slučaju.
* * *
I tako. „Spajsovci“ će za neke zauvijek ostati vrhunski kriminalci, za neke pak žrtve pravno-političkog sustava koje su ipak smogle snage izboriti se i dokazati vlastitu nevinost.
A u svemu tome čini se da je pravna struka u Hrvatskoj dobila novu zvijezdu. To je koprivnički odvjetnik Krunoslav Kunštić kojemu je očito više nego dobro došlo prijašnje profesionalno iskustvo u državnom odvjetništvu. Na ovom je slučaju pokazao da se odvjetnik iz provincije, iz „male“ Koprivnice sasvim ravnopravno nosi s velikim pravničkim imenima koja često gledamo uz poznate im klijente. Upravo je on uočio pravnu problematičnost optužnice i tako pokazao da vrhunsko znanje i sposobnosti ne moraju uvijek biti koncentrirani samo u Zagrebu.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
