Neki dan sretnem pajdaša. I tako, sjednemo na kavu i počne on s pričom. Stari moj, veli, svaki dan me naziva jedna te ista i pita za koga bum glasal! Ja joj velim, onak već srditi, kak se vi zovete ? Ona mi veli ime. Ja joj velim, eto bum glasal za vas. Nemrete za mene ja radim anketu. Kak nemrem? Bum vas nadopisal na listić i bum za vas glasal preferencijalno! Sva jadna me pita da zakaj. Reko’, zato jer ste me vi barem nazvali, za razliku od ovih koje vidim samo na televizoru i kojima više ništ ne vjerujem!
Ja mu na to velim, pa nisi baš tak trebal. On se nasmije i odgovori da, baš sam tak trebal. I tak bum i napravil!
Da mi je drago zbog toga i nije, ali živimo u demokratskom društvu i svatko ima pravo raditi ono što misli da je za njega najbolje. Mislim si, ak ga bum preveč nagovaral, još bu namjerno kontra zaokružil. Nek si on ovu svoju kaj ga je zvala dopiše i preferencijalno zaokruži, ali bar nek glas da „mojima“!
Neki dan sam se nakratko ugodno iznenadil prilikom sudjelovanja u procesiji u povodu Velike Gospe od Močila, kad sam videl da se nekaj asfaltira na ulazu u Voćarski put. Ali, ništ od toga. To su si ljudi pred dućanom malo popravili ulaz. Baš me zanima kak bu tam Mišel išel tražiti glasove na bilo kakvim izborima. Isto tak i u Bakovčicama u Bilogorskoj ulici i još na puno mjesta u Koprivnici. Toliko godina nije ništa napravljeno, da je pravo čudo da se taj kraj ne zove „Magareći jarek“ ili slično.
Ko se bu tam zapiknul, ili bu lesa zaprta ili buju pesa pustili ili ih ne bu doma. Tak da će stranački prvaci tamo sigurno poslati svoje dudeke koji buju za njih skupljali glasove, pa i po cijenu da dobe po tamburi! U kampanji od vrata do vrata.
Da mi je netko rekel prije leto i pol da bu to tak, iskreno, rekel bi mu da je bedak. Vele ljudi po ulici, „kak su delali, tak buju i dobili!“
Za svake izbore, političari iz našeg kraja na sve su čudnijim mjestima koja imaju više veze s loto brojevima nego s politikom. Ili je sedmica ili trinaestica ili jedanaestica, a samo smo sto kilometri od Zagreba. Tak smo, čovjek bi rekel jadni, da je po našem kraju počel prčkati i Milan iz Zagreba! Naši veliki pametnjakovići bi se trebali dobro i debelo zamisliti kaj ne bi postali uskoro zagrebačko rubno naselje. Ak ništ drugo, bar bu po Koprivnici puno fontana za razliku od „česme“ koju sad imamo i na kojoj se spečeš dok ideš po suncu vodu piti. Makar, iskreno, nisam nikoga ni videl da tam pije.
Nek se nitko ne srdi zbog mog lokalpatriotizma, ali ak gledam zadnje četiri godine, Križevci su dobili cestu, a mi smetlište! Nije ni čudno da njihovi političari imaju bolja mjesta na listama.
E, da. Inače, na početku kolumne imam naviku staviti vic, ali mi u ovom kontekstu više odgovara nekak pri kraju.
Dakle… Vraćaju se tri ljudoždera sa seminara i pričaju u avionu što su dobili za jelo. Prvi kaže, ja sam dobio Japanca! Nekakav mali, tak mršav, ali ok, nisam ostao gladan. Drugi veli, ja sam dobio crnca, ma sama kost i koža, slabo sam se najel. Treći veli: Dečki, ja sam super prošel! Dobil sam hrvatskog političara! Bilo ga je po svud! Dok sam došel do riti, a kad tam još trojica vire!
Ovo je samo dobronamjeran vic koji sam čuo prije nekoliko godina u Europskom centru moći odnosno Bruxellesu. Iz vica se može vrlo lako zaključiti da nas ti, koji vire z riti, jedino tam mogu i otpeljati. Malo prosto i šarlatanski, ali istinito.
I da polako završim – imam prijedlog za gradske oce koji su dobili povjerenje građana prije više od tri godine. Neka vlasnicima ruševine zvane „Svilana“ u strogom centru grada, kako god se zvali i ma gdje god bili, pošalju dopis u kojem od njih traže da saniraju ono ruglo koje je opasno za sve građane. Imaju rok od trideset dana da se očituju ili će platiti kaznu od sto tisuća kuna plus troškove sanacije ukoliko to ne učine. Novac od kazne bi bilo dobro transparentno potrošiti na način da se kupi WC papir za sve koprivničke osnovne škole ili uplati predujam za sanaciju krovišta dječjih vrtića zbog otklanjanja azbestnih ploča!
Nažalost, uvijek je bilo jako malo onih koji su govorili „ glave skup“ i njih ćemo se s ponosom sjećati, za razliku od onih koji danas žive po modelu „svi za jednog, jedan za sebe“. Upravo ti su nas dopeljali tu gdje jesmo, a politika je „samo“ umijeće mogućeg.
Jedna od mojih prvih kolumni bila je pod nazivom „Renesansu živimo jedan vikend, a kmetovi smo cijele godine“. Renesansni festival je porastao i iz godine u godinu postaje vrhunska manifestacija. Želim nam svima da se na njemu dobro provedemo prije nego počne očito vruća i nepredvidiva jesen!
