Oprost. Tema obrađena u knjigama, seminarima, tribinama. Toliko puta o tome čuli, našli se u situaciji primijeniti oprost ili ga iščekivati. Imajući životno iskustvo iza sebe, nekako mi se čini da je i sama pomisao o oprostu – utopija.
Postavlja mi se više pitanja u ovom trenutku: komu trebam oprostiti, što mi je netko učinio da me je povrijedio, zašto bih mu uopće oprostio, mogu li ja to? Koga sam ja povrijedio? Možemo li sami sebi oprostiti?
Neminovno smo kroz život bili povrijeđeni, ali zasigurno smo i mi druge povrijedili. Doživjeli smo uvredu od svojih najbližih: roditelja, braće, sestara, rodbine, supružnika, djece. Povrijedili su nas i manje bliski ljudi: kolege s posla, poznanici, susjedi, netko deseti. Ranjeni smo. A svaka rana boli. Usudio bih se reći da je ljutnja (ili mržnja koja iz toga proizlazi) najjači osjećaj, sa najdužim trajanjem i posljedicama. Kada sada „kopam“ po sebi i svojoj nutrini, pronalazim da su ti osjećaji jako duboko pustili korijenje u meni. Kao neko jako stablo koje tu neprestano stoji. I može proći vremena i vremena, ali taj osjećaj ostaje dugo u nama. Rijetko da ga se ikada riješimo. Čak i kada zaboravimo razlog naše ljutnje, taj osjećaj ostaje. Da u ovom trenutku brojimo dobro što su nam ljudi uradili i ono loše gdje su nas povrijedili ili učinili nešto nažao, mislim da bio ovog drugog bilo puno više. Kao da smo povrijeđeni na „dnevnoj“ bazi.
Zbog toga je Isus toliko puta rekao: oprostite, ljubite, molite za one koji vas ne vole, molite za svoje neprijatelje! Jedne od Isusovih zadnjih riječi s križa bile su: Oče, oprosti im…
Što mi zapravo dobivamo ljutnjom? Samo patnju i bol! Kada smo ljuti na nekoga, ta osoba je prisutna u našem životu neprestano; dok idemo spavati mislimo o toj osobi, dok šetamo, vozimo, jedemo, družimo se, na godišnjem odmoru, na poslu… ta osoba nas progoni. I nema tako lijepog trenutka u životu, a da osoba na koju smo ljuti, nije s nama, kao naša sjena! Naša ljutnja šteti najviše nama. Što nam ostaje? Jedino pravo rješenje jest – oprost! Ali kako oprostiti nekomu tko nam je nanio bol!? Prije nego odgovorim na to pitanje, postavljam si pitanje – koga sam ja povrijedio? Zašto se netko ljuti na mene, zašto mi nešto zamjera, zašto me ne prihvaća kakav jesam? Moramo shvatiti da je svaki čovjek „produkt“ svojih gena, odgoja, okoline, strahova, kompleksa, odluka, iskorištenih i neiskorištenih prilika… Očekujemo od drugih da budu savršeni, mjereći ih po svom „metru“. A TO NIJE TAKO! Kada počnemo druge prihvaćati u njihovoj ljudskoj potpunosti, bit će manje ljutnje i nezadovoljstva. Naša neprestana očekivanja su veliki kamen spoticanja. Od drugih očekujemo da se ponašaju, odreagiraju, kažu ono što mi očekujemo. E, kada se to ne dogodi, nastaju problemi. Možda da manje očekujemo?
Što ako smo mi nekoga povrijedili, a on nam ne oprašta? Nekada ne možemo popraviti situaciju, ne jer mi to ne želimo, nego jer drugi to ne želi. Ne ostaje nam ništa drugo nego pružiti ruku pomirenja. Za oprost je potrebno dvoje. Nekada je za neke stvari potrebno vrijeme, treba vremenu dati vremena…
Mnogi ljudi ne mogu sami sebi oprostiti. Učinili su neko zlo zbog kojeg se kaju, koje ih progoni, koji im ne da normalno živjeti i funkcionirati. Za sebe misle da su izguljeni slučaj. A što Isus kaže o takvima? „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.” Isus je upravo došao na ovaj svijet POMIRITI svijet sa Ocem. To je osnovna poruka evanđelja: LJUBAV.
Najbolje o Božjoj ljubavi svjedoči prispodoba o IZGUBLJENOM SINU. Bog nas voli i čeka. On nam oprašta.
Dao nam Bog što više mirom ispunjenih dana!
„Samo se opraštanjem prima oproštenje, samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati. Komadić kruha kojega si dao drugima i tebe će nahraniti, zrak kojega prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća, radost koju si pružio tebe će obradovati. To je temeljni zakon života.“
(Tomislav Ivančić)
