Ne mogu ne primijetiti da spadam u generaciju koja pamti da se današnji dan u kalendarima označavao crvenom bojom. Bio je to dakle državni praznik. I dok danas kroz smijeh pričamo da je to bio “muški” praznik, jer su tadašnji muškarci pravim slavljem pokazivali koliko drže do Dana žena, ne mogu se ne prisjetiti da smo u Lijepoj nam našoj, iako je bila u nekoj drugoj državi, zaista slavili ovaj dan. Recitirali smo i pjevali mamama i bakama, učiteljicama darovali cvijeće, držali do tog praznika. Danas mlađim generacijama objašnjavamo što je Dan žena, iako im je to teško shvatiti. Wikipedija piše da se Dan žena obilježava 8. ožujka i da toga dana slavimo ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Moj kolega Marko dodaje “i znanstvena”. Naravno. O Clari Zetkin, Rosi Luxemburg, Mary Leakey i Adi Lovelace mladi danas gotovo da i ne znaju. Kao što ne znaju ni za mnoštvo drugih žena bez kojih život danas ne bi bio kakav jest.
A da bismo mi imale prava kakva imamo, iako statistika pokazuje da ipak zaostajemo za muškarcima, kroz stoljeća su pale mnoge ženske žrtve. No danas nećemo o tome. Svatko ima odgovornost u svojoj obitelji educirati mlađe naraštaje, a valjda će nešto naučiti i u školama.
A što je nama danas dan žena? – pitanje je na koje mi je odgovor pomogla naći jedna od istaknutih Koprivničanki koje su svakako ostavile svoj trag u ovome gradu, gospođa Marta Dombaj. Evo što je za nju Dan žena.
– Dan žena, kao i svaki drugi dan. Ja vam možda nisam tipičan primjer da sam živjela i prije za taj jedan dan… ja vam živim svaki dan. Ali uvažavam borbu koju su žene stekle jer taj dan nije poklonjen, on je izboren. Znamo da i danas postoji jako puno žena koje nemaju skoro nikakva prava.
U Hrvatskoj, u Koprivnici, ipak je situacija drugačija.
– Apsolutno jest. Nisam nikad osjetila potrebu da naglašavam samo tog jednog dana da ja postojim, da ja živim. Meni je svaki dan ispunjen, svakoga dana sam doživjela nekakvo priznanje kroz svoj posao, od svojih kolega i svojih nadređenih. Preporučila bih ženama da se upravo tako bore: da imaju sve dane u godini, a ne samo jedan.
Ali kad govorimo o životu žena danas, još uvijek je činjenica da nas je manje na poslu. Još uvijek je činjenica da su žene potplaćene u odnosu na muškarce. Još uvijek je činjenica da imaju znatno više obaveza u životu nego što to imaju muškarci. Možda se nešto u posljednje vrijeme mijenja, ali te su promjene definitivno vrlo spore.
– Jesu, spore su. Mi danas, ako imamo krizu oko radnih mjesta, onda je sigurno da je nekako još uvijek uvriježeno da je muškarac taj koji će ići na posao, a žena će ostati doma čuvati djecu i kuhati, ako je u pitanju brak. Žene koje žive same još će teže naći posao. Prvo moramo pobijediti same sebe; često čujete da žena, ako je ambiciozna, nije dobra majka i zapušta djecu. Ako ne radi, onda živi na račun muškarca. Kako se najlakše izboriti? Kroz politiku. Mi nažalost ne možemo zaobići taj dio i mislim da se više žena treba uključiti u politiku i početi se boriti kroz te političke standarde.
No još uvijek smo svjedoci da nema ni onih zakonom propisanih 40% žena na listama, primjerice, političkih stranaka.
– Nema. Muškarci – stranke – spremni su platiti i kazne, ali i dalje ne žele žene jer žene traže žrtvu, traže da se radi, traže odgovornost.
Biste li radije u svojoj tvrtki zaposlili muškarca ili ženu?
– Zaposlila bih boljeg djelatnika.
Jesu li bolji djelatnici žene ili muškarci?
– Mogu reći da sam u zadnje vrijeme radila baš u okruženju gdje su bile žene i nisam imala nikakvih problema. Naravno da bih zaposlila žene.
Bez obzira na porodiljni, bez obzira na obaveze oko bolovanja i sličnih stvari?
– Meni je to potpuno strano razmišljanje; ženu ne zaposliti zbog rađanja, zbog bolovanja, zbog djece ili obitelji. U svojoj firmi imala sam djelatnice koje su iskoristile svoje porodiljne dopuste onoliko koliko im je zakon dozvoljavao i silno sam ponosna zbog toga.
Gospođo Dombaj, kako uskladiti tri obaveze žene – biti domaćica, biti supruga i biti zaposlenica ili poslovna žena? I još sve to nadograditi političkim ili društvenim angažmanom.
– Ako imate obitelj, to možete riješiti jedino kompromisom ili delegiranjem. Svakog jutra prođite kroz svoje obaveze i ocijenite koje su važne, a bez kojih taj dan može proći.
Imate li Vi dovoljno vremena za sebe?
– Pa ne uvijek. I moj dan traje 24 sata, kao i svima drugima. Često bih poželjela nešto ili, kažem si sad, moj radni vijek je pri kraju pa ću se počastiti nečim poput dobre predstave ili putovanja. Jako volim putovati i sretna sam što sam si to mogla priuštiti pa sam dosta putovala. No, nikada ne možemo ostvariti sve svoje ciljeve.
Žalite li posebno za nečim, biste li nešto posebno promijenili u svom životu?
– Ništa ne bih mijenjala.
Lijepo je to čuti.
– Pa, gledajte, svaki dan je jedan novi dan, to su procesi, evolucija… Ionako ni jednu sekundu ne možemo vratiti unatrag. Mijenjati ili željeti mijenjati nešto u mojim godinama bilo bi možda i smiješno.
Gospođo Dombaj, što poručiti ženama?
– Gradite dostojanstvo, radite na sebi, izborite samostalnost i volite ljude.
Trebaju li se žene puno žrtvovati u životu ili ipak dati i sebi oduška?
– Naravno da si trebaju dati i oduška. Sve je to stvar uvažavanja i kompromisa. Mi danas svi nekako, a pogotovo mlađi, imamo lagane okidače, stalno se bježi iz jedne situacije u drugu… Mislim da uvijek treba imati strpljenja.
Za kraj?
– Pozdravljam sve žene, želim im sretan ovaj dan koji nam je dodijeljen, ali želim im sreću i svakoga drugoga dana.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
