“Poslije ovog života ne ostane ono što smo sakupili, nego što smo dali!”
– Gerard Chondrey
Dok sam bio dijete i odlazio na misu i razne pobožnosti, mnoge stvari su mi bile daleke, nejasne. Kako starim, kako me život uči mnogim lekcijama, dok „vrijeme crta bore na licu mom“ (Gibonni), shvaćam da nema niti jedne životne situacije a da nije na neki način prisutna u evanđelju! Samo, treba ju znati iščitati…
Vrijeme je Korizme. Mnogi ljudi se kroz ovo vrijeme odriču nekih stvari: cigareta, alkohola, slatkiša, slavlja… No, ja bih moje razmišljanje usmjerio na križni put koji je također karakterističan za ovo korizmeno vrijeme. Križni put je pun naših životnih situacija; često puta smo krivo optuženi i osuđeni od ljudi, nosimo svoje terete, padamo pod njima, često nam se ismijavaju, „svlače“ nas (ulaze u našu intimu), razapinju, raduju se našim padovima i neuspjesima. Mene na razmišljanje posebno potiču Šimun Cirenac i Veronika. Šimun Cirenac je pomogao Isusu nositi križ, a Veronika je rupcem obrisala Isusovo lice. Isus nosi križ. Nemoćan, pada pod križem i ne može dalje… Naš život je naš teret, naš križ. Mi ga nosimo. Ali kao i Isus, nekada smo opterećeni i padamo. Čini nam se da ne možemo dalje. Nemamo nade, nemamo snage, klonemo. I tada na scenu stupa – naš Šimun, naša Veronika. Netko tko s nama dijeli našu bol, netko tko nam pomaže kroz život. To su ljudi koji nam olakšavaju naše životne patnje, koji su tu kada nam je potrebno! Uočimo da niti Šimun, niti Veronika NISU ISUSA SPASILI NJEGOVOG KRIŽA, ali su mu pomogli! Naše borbe ne mogu drugi voditi, naš put ne mogu drugi proći umjesto nas. Ali, ima ljudi u našem životu koji su tu da nam olakšaju taj put, da podmetnu svoja leđa kada mi to više ne možemo. Sjetite se samo toliko ljudi koje ste susreli na svom životnom putu, koji su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu! Nesumnjivo je bilo mnogo onih koju su blagom riječju, šutnjom, osmijehom, zagrljajem olakšali našu patnju, umanjili našu bol. Dok ovo pišem, toliko mi ljudi pada na pamet koji su bili na mom životnom putu. Bogu sam zahvalan što je te ljude poslao u moj život.
Ono što nas može radovati jest da smo često puta mi bili taj Šimun, ta Veronika. Promislite samo koliko ste dobra učinili drugima. Sigurno mnogo toga. I, ako mislite da nemate što dati imajte na umu da uvijek možete dati sebe. Možda je to poneka riječ koja je tješila, razvedrila, dala nade. Možda je to šutnja u razumijevanju. Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.
Ova korizma može upravo biti to vrijeme davanja, da više budemo Šimuni, Veronike, ali i da znamo prepoznati te iste u našim životima.
Istinski su važni sastojci života iste one stvari koje oduvijek čine život – prava ljubav i pravo prijateljstvo, poštenje i vjernost, iskrenost, nesebičnost, svijest o tome da je bolje davati nego dobivati, drugima činiti ono što biste željeli da oni čine vama. Ta načela još uvijek vrijede; nisu nestala.
– Nancy Reagan
