Da je uvedena atletska disciplina skakanje iz fotelje u fotelju, odavno bi mi u Koprivnici imali poštenu i normalnu atletsku stazu na kojoj bi vidjeli mnoge naše političare kako naporno treniraju i znoje se na pripremama u disciplinama na 4, 8 i 12 godina. Barem dva tjedna prije izbora, ako ne prije. Ne kaže se bez veze da je „brzina vrlina“.
Međutim to je idealan model u našem društvu: jezik brži od pameti i narod koji brzo zaboravlja ili po domaći – obećanje ludom radovanje.
Tamo prije desetak godina počelo se na veliko obećavati našim dečkima i curama koji uživaju u trčanju i postižu odlične rezultate da evo samo što nije staza gotova. Svi koji vole trčati molili su da se barem staza iza Školskog centra presvuče tartanom što bi bilo najjeftinije da barem negdje mogu trenirati. Uvjeravali su ih da će dobiti stazu kada će se graditi Gimnazija. Modernu i najkvalitetniju podlogu. Gimnazija je gotova odavno i oko nje je asfalt sa bijelim crtama koji nema blage veze sa atletskom stazom, kao i naše „pješačko-biciklističke staze“ u Koprivnici kakvih nema nigdje u svijetu! Ili su pješačke ili biciklističke, što je zakonski definirano, osim, naravno, kod nas. Do dan-danas ništa od obećane atletske staze kakve u Zagrebu ima svaki malo veći kvart već 20 godina.
Zašto je to tako? Pa zato što naši političari ne vole trčati. Tko je vidio da se ujutro rano ide trčati pored tolikih pasa lutalica pa i lisica. Ne znaju kaj treba i tko treba što poduzeti na dojavu da ste ih vidli, a kamoli ako vas slučajno vgriznu na trčanju! Kaj ste uopće išli trčati i kam vas je vrag teral! Zato „oni“ ujutro ne idu trčati. Popodne ista priča. Tko je vidio nakon napornog žderanja i prejedanja sa poslovnog ručka otići trčati. Taj je bedak i ne misli na svoje zdravlje. Možemo ih vidjeti kako šetaju pse u večernjim satima. Netko svoga, a netko tuđega jer su takva šetanja neke dopeljala vrlo visoko u gradu Koprivnici.
Tako da kod nas slobodno možemo uvesti poslovicu – prek pesa do posla. Odavno je Milan iz metropole prepoznao trčanje kao nešto zdravo i dobro. Čovjek trči svaki dan i održava kondiciju. Naše nemreš dobiti van iz zgrade na Zrinskom trgu niti pod razno ako im prije ne objasniš kam idu, kaj trebaju reći i ko bu tam sve. Doći će sigurno ukoliko procijene da će od toga imati koristi i bude puno novinara. U suprotnom nemaju vremena i gužva im je!
Naravno da moraju sjediti u prvom redu i govoriti zadnji kako bi njihove riječi ostale trajno zapečaćene u mislima građana koje oni zovu birači i postanu im interesantni sa svojim problemima tri mjeseca pred izbore. Da su ti svi entuzijasti, poluprofesionalci, profesionalci i maratonci sami počeli prije deset godina sakupljati novac za stazu, već bi odavno po njoj trčali. Na otvorenje bi morali pozvati „one“ koji su im to sve obećali jer bez njih ne bi bilo ničega. Ako ih ne bi pozvali „oni“ bi se sigurno sami pojavili i obavezno održali govor, ne kako bi odgovorili zašto do sada nije bilo staze, već koja je njezina uloga u budućnosti za razvoj sporta i mladih. Teškom mukom bi se dogovorili tko govori i tko reže vrpcu. Gurali bi se ispred mikrofona i jedni drugima gazili po nogama. Možda, ali zaista možda atletska staza dođe na red pred lokalne izbore, onako spontano i nenametljivo, kao novo inovativno rješenje oko buduće škole u Podolicama po modelu JPP (j . . . . privatno partnerstvo) jer vidimo da model JLZ (j . . . lud zbunjenog) nije dao rezultate. Možda neki od njih pred izbore počnu trčati, ne radi sebe i svojeg zdravlja, već da bi se dopali narodu. Mada je to teško za vjerovati! Ali kaj je to otrčati uz kamere koji kilometar i onda bez brige sjediti četiri godine u fotelji. Do tada svi možemo pogledati stari kultni film „Maratonci trče počasni krug“ ili seriju „Lud, zbunjen, normalan“ da se barem malo nasmijemo, ako se oni koji to obećavaju već godinama smiju nama.
Na kraju priznajmo sebi da su nas već toliko nasanjkali i preveslali da nam ostaje jedina mogućnost da se i mi njima nasmijemo na idućim lokalnim izborima, a oni neka si otrče taj zadnji počasni krug u jednom smjeru bez povratka.
