„Bilo je i onih najbolnijih trenutaka, kada je trebalo otići, a toga kad se sjetim onda uvijek kroz čovjeka prođu trnci, kada je trebalo doći u nečije dvorište, vidjeti malu djecu kako se igraju i reći da je njihov najmiliji stavio na oltar domovine najvrednije što je imao, svoj život.“
Riječi su to Josipa Friščića tijekom jednog od posljednjih, možda čak i posljednjeg javnog govora koji sam kao novinarka gradskog radija imala prilike pratiti. Bilo je to u Domoljubu, svečana sjednica koprivničkog Gradskog vijeća povodom obilježavanja 21. obljetnice preuzimanja vojarne i Dana koprivničkih branitelja.
Mislim da je bio 28. rujna 2012. godine. Predsjednik Gradskog vijeća Zoran Gošek najavio ga je kao donedavnog saborskog zastupnika i člana Kriznog štaba iz vremena obrane domovine. Bilo je to nekako po završetku njegove političke karijere. Iza njega su bili poslovi prvog čovjeka gradskih financija, (o onome prije neću jer ga iz tog vremena znam samo po pričama), aktiviranje političkog djelovanja u HSS-u, mandati koprivničko-križevačkog župana, saborskog zastupnika, potpredsjednika sabora. Da, i predsjednika HSS-a. Sve je to vrijeme bio aktivan u društvenom životu ovoga kraja i u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, nogometu. Poznavao je mnoge ljude, uvijek je imao vremena i u svakome je nastojao vidjeti Čovjeka. Pa čak i ako su mu nekad kasnije okrenuli leđa i tako pokazali da je najteže biti i ostati upravo Čovjek.
Jožin govor u Domoljubu s kraja toga rujna 2012. na mene je ostavio poseban dojam. Dvadesetak sam godina pratila njegove istupe, a priliku za svaki razgovor koji sam imala s njim danas smatram privilegijom. Svi su odreda odisali posebnom strašću i domoljubljem. Bio je jedan od najvećih lokalpatriota koje sam upoznala u životu. Rodni kraj, zavičaj, Podravina i Hrvatska.
No vratimo se govoru iz Domoljuba. Odisao je posebnom mirnoćom, ne samo zbog teme. Kao da se pomirio s činjenicom da je gotovo. Završio je političku karijeru i posao u saboru, više nije bio ni predsjednik stranke. Bila je to prilika za svojevrsni oproštaj. Istovremeno je bio dovoljno snažan da prenese okupljenima, podsjeti na značaj Podravine u obrani Domovine, u zbrinjavanju izbjeglica, u skrbi za hrvatske vojnike… Podsjetio je na vrijeme herojstva koje su Podravci iskazivali na svoj način, i sva sreća jer to nas je očuvalo od ratnih razaranja, uništenja domova i naše industrije. Prisjetio se Joža da su uspjeli ustrajati.
Dečki, bez metka. sve smo pripremili, sve smo dogovorili. Oni će otići, a razaranje neće biti. Neće biti ljudskih žrtava.
Prisjetio se Joža tom prilikom doprinosa malog podravskog čovjeka koji je nesebično pomagao ratnim izbjeglicama.
Bivša Općina Koprinvica zbrinula je više od 5.000 izbjeglica i prognanika. O nekima smo brinuli godinama. Organizirali smo i skrbili o zbjegu u mađarskom Nagytadu. U tom humanitarnom djelovanju angažirali su se ljudi za koje nikad ne bih rekao da imaju toliko snage u sebi, da su se spremni toliko davati, žrtvovati za ruge. Bilo je dana kad je dolazilo na desetke autobusa čije smo putnike zbrinuli. I nikad nije bilo problema kamo s tim ljudima. Od onih prvih iz osječkog Antunovca koje smo zbrinuli u Novigradu i Bregima pa nadalje. Ovo je prilika da im svima kažemo hvala.
A mi Podravci, prisjetio se tada Joža, bili smo ne samo široka srca već i dobro organizirani i disciplinirani.
U Hrvatskoj, jedino se Kriznom štabu Koprivnica i Podravki mogla poslati obavijest u tri sata popodne da idući dan na Zagrebačkom velesajmu mora biti pet kamiona 250-gramskih gulaša i narezaka jer vojska i prognanici izbjeglice nisu imali što jesti. Zato je bilo važno sačuvati sigurnost ovog područja, našeg gospodarstva. Danas slavimo i nije potrebno prisjećati se onoga s čime nismo zadovoljno. No puno smo davali, a poslije toga, kad smo došli u našu vojarnu, kad se počelo plaćati, kruh više nije bio iz Podravke, a voda nije bila lipička, a takvih je primjera bilo još. Ali, Bože moj, to je nešto što se uvijek može i treba popraviti.
Podravka. Ne žena, ne majka već industrija Podravka koju svaki Podravec kao svetinju u sebi nosi još od rođenja. S najmlađim generacijama rođenima u vrijeme kapitalističkog preporoda u Hrvatskoj to možda više nije tako. No Joža je jedan od onih koji nisu dozvolili da našu Podravku unište. Jedan od primjera njegova stava i borbe za interese Podravaca bio je pokušaj imenovanja Nadzornog odbora kompanije u Starčevićevoj iz veljače 2010. godine. U to je vrijeme obnašao dužnost potpredsjednika Sabora i nije želio sudjelovati u pokušaju instaliranja Nadzornog odbora u kojemu Podravci – osim Karmen Antolić i Ksenije Horvat, ne bi imali svoje predstavnike. To je – kako je grmio, pitanje opstanka, ne samo kompanije već i cijeloga kraja. Nije se libio jasno izreći svoj stav, a mi vam prenosimo samo dio onoga što je o toj tada važnoj temi rekao Radio Dravi.
Da li će to tako biti, još ćemo vidjeti. Mogu reći da se ne slažem da od 7 članova Nadzornog odbora četiri budu čelnici fondova. Neki od njih prvo su skupo prodali Podravkine dionice pa ih onda jeftino kupili. Pitanje je nisu li pri tom koristili povlašteni položaj jer su kao članovi NO imali sve pokazatelje. I ono što se u Hrvatskoj orkestralno lamentari – da se mi lokalni političari moramo odmaknuti od Podravke.
Mi smo ceh odmicanja već platili. I opet, kad nastane problem, onda je on naš i mi ga moramo rješavati. Bez obzira tko će me i kako kritizirati zalažem se za to da većinu članova Nadzornog odbora Podravke moraju činiti ljudi iz ovoga kraju. A upravo je oko toga odigrana jedna igrica. No na sreću protiv toga su digli svoj glas branitelji, mali dioničari i lokalna politika – i HDZ, i HSS, vjerujem da to podržava i SDP kao dominantne političke snage ovog kraja. Tako postavljen Nadzorni odbor prvi je korak koji će omogućiti preuzimanje Podravke.
Važni lokalni projekti, dogradnja koprivničke bolnice novim odjelom interne, pruga, cestovni ipsilon, poljoprivreda – podsjetimo da je u Friščićevo vrijeme upravo u našoj županiji došlo do najvećeg porasta proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj, samo su neke od tema o kojima je Joža kao čovjek s mandatom ovdašnjih ljudi da bude prvi u županiji skrbio. Možda će s vremenom neke od mudrih glava jednom na znanstvenoj, osobito politološkoj osnovi raspravljati o stvarnom Friščićevom doprinosu hrvatskoj politici. Ne samo HSS-u. Jer prisjetimo se, upravo je naš Junak iz doline odlučio da HSS na nacionalnom nivou promijeni koalicijskog partnera i umjesto s dotadašnjim SDP-om, Lijepom nam našom upravlja s novim HDZ-om.
Bilo kako bilo, Josip Friščić jedan je od najistaknutijih podravskih političara novije hrvatske povijesti koji se uspio probiti do Markova trga i tamo zastupati naše interese. U to vrijeme tamo je funkciju potpredsjednika Vlade obnašao HDZ-ov Damir Polančec. Stoga malo i njegovih sjećanja:
Joža je bio jedan od ljudi koji su se u tadašnjoj politici, kad sam i ja sam bio dio toga, najviše borili za svoj rodni kraj – za svoju županiju i Podravinu. To je nešto po čemu ću ga ja uvijek pamtiti. Uvijek su mu ispred njega samog bili ljudi našega kraja, bio razvoj naše županije, naše Koprivnice, njegovog Ivanca za koji je bio silno vezan.
I u posljednjih šest mjeseci njegova života, bolesti usprkos našim su razgovorima dominirale teme razvoja našega kraja i ljudi, zanimao se za sve, za zdravlje, razvoj određenih projekata. Jednostavno je živio Podravinu i ovu županiju. A tko god što mislio, podravski ipsilon bez snažnog zapinjanja Jože i zahtijevanja da on bude građen, vrlo vjerojatno se ne bi počeo, a onda ni završio graditi. Joža je sasvim sigurno najviše dao i za izgradnju novog odjela interne koprivničke bolnice.
Ima on i političku ostavštinu, koju osim u spremnosti na razgovor, traženje rješenja i kompromise vidimo i u ljudima koji danas vode našu županiju i HSS. A mnogi koji su svoju karijeru gradili uz Jožu i danas su na istaknutim funkcijama.
Tko zna koliko će još proteći Drave da Podravina ponovo izrodi velikana koji će ju dostojno zastupati u nekom novom centru moći, i koji će biti dovoljno mudar i sposoban da u svemu tome i opstane? Nadam se, ne puno.
