Prvi ovogodišnji događaj u AK galeriji smještenoj unutar koprivničkog Kampusa bila je sinoćnja ‘Izložba poezije’. Za razliku od uobičajenog čitanja ili recitiranja, stihovi su publici ovoga puta predstavljeni vizualno, na zidovima galerije poput neke izložbe slika.
Nakon što nam je događaj uvodno predstavila kustosica AK galerije Tanja Špoljar, na samom otvorenju Izložbe poezije zatekli smo i jednog od zastupljenih autora, ujedno i jednog od idejnih začetnika ovog zbivanja, mladog Koprivničanca Ivana Grobenskog. – Osnovna ideja svega ovoga bila je da se poeziji, na neki način, vrati jedna njena uloga koja se u novije vrijeme možda pomalo izgubila – odgovorio nam je na pitanje što cijela ta stvar zapravo jest. – Htjeli smo ju izvući, ili možda nanovo pogurati, u neke prostore koji su joj nekad pripadali i koji su možda od nekog višeg kulturnog značaja od neke knjižnice, knjižare ili birtije gdje se obično u ovo vrijeme održavaju čitanja poezije. Tako smo odlučili uzeti jedan vaninstitucionalni galerijski prostor i poeziju zapravo “prodati” kao sliku, kao neko umjetničko djelo koje je dostojno izlaganja u prostoru u kojemu se inače izlažu umjetnička djela neke visoke umjetničke vrijednosti, u smislu vrijedne galerije, a ne samo birtije ili nekog improviziranog prostora.
Tko se sve predstavio na zidovima AK galerije? – Sudjeluje 11 autora, pretežito mlađe generacije, od ’90-ih nadalje, doduše Bojan Koštić je možda malo koju godinu stariji, ali to ćemo mu oprostiti jer su mu pjesme dobre. Imamo, dakle, 11 autora s po dvije pjesme, iz raznih krajeva: Vjekoslav je recimo iz Mađarske, dio ljudi je iz Zagreba i okolice, zatim Koprivnice, Varaždina… – Spomenimo ovdje da su Koprivnicu predstavili upravo Grobenski i Koštić.
Upitali smo Grobenskog i za mišljenje o suvremenoj poeziji, svjesni da se radi o kompleksnom pitanju. – Sve je to u ovo vrijeme dosta raznorodno – rekao je. – Čini mi se da ne postoji više neka generacijska priča. Ne postoje časopisi koji bi bili relevantni na isti način na koji su nekada bili relevantni recimo Kvorum ili Razlog ili krugovaši… Mislim da se svatko bori za sebe, da se tako izrazim; svatko gura neki svoj poetski izraz i pečat i mislim da je jedino što može okupiti suvremene pjesnike i poeziju ili neka ideja poput ove ili čisto ideja da su to mladi ljudi koji su shvatili da je poezija i dalje važna i da ju se treba pisati. Piše ju se na toliko različitih načina da joj ne mogu potegnuti nekakvu okosnicu.
Što je to loša poezija? – Ne bih se usudio ulaziti u to, ali nadam se da ovo danas ovdje nije loša poezija. – Mislimo da je to dobar odgovor.
A gdje su tu mladi stihoklepci? Imaju li oni mogućnosti predstaviti se široj javnosti? – Imaju i nemaju. Imaju u smislu da postoje platforme na kojima to mogu raditi, tu je sada naravno glavni internet. Svatko od pjesnika više-manje ima svoj osobni Facebook profil, ima čak i svoj kao neki pjesnički Page da se tako izrazim. Postoje i časopisi koji su većinom samoinicijativno pokrenuti, postoje i neki na nekoj većoj razini, evo Zarez mi prvi pada na pamet. Dakle, apsolutno se mogu predstaviti, ali svega ima toliko puno i sve je toliko ubrzano što se tiče prezentacije sadržaja i pojave novih sadržaja da se ljudima teško zadržati na jednom ili uloviti nešto… sve brzo ode u zastaru, da se tako izrazim.
Već smo rekli kako poanta sinoćnjeg događaja nije bila u recitiranju, no ipak smo zamolili Rajnu Hraščanec da nam pročita jednu pjesmu izloženu na zidovima. Izbor je pao na Ružne ljude Bojana Koštića. Poslušajte.
[soundcloud url=”https://api.soundcloud.com/tracks/242241129″ params=”color=00aabb&auto_play=false&hide_related=true&show_comments=false&show_user=true&show_reposts=false” width=”100%” height=”166″ iframe=”true” /]
Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
