Vinko Međimorec mladi je stoper koji se, nakon puta kroz Slavenovu školu nogometa pa potom i NK Koprivnicu, ove sezone pridružio prvoj momčadi Slaven Belupa. Brzo je zadobio povjerenje trenera Željka Kopića, a privukao je i podršku publike koja ga uglavnom poznaje i prati na prvoligaškim utakmicama. Upoznajmo Vinka!
DI: Bok, Vinko, drago nam je što ćemo danas čuti nešto više o tebi. Reci nam nešto o svojim nogometnim počecima.
VM: Nogomet sam počeo trenirati u 3. razredu osnovne škole, u NK Slaven Belupu. Prvi trener bio mi je Vinko Potroško, a krenuo sam s tim radi prijatelja i društva.
DI: No, ubrzo nakon toga si odustao – što se dogodilo?
VM: Nažalost, slomio sam ruku i morao sam dulje vrijeme pauzirati. Nakon oporavka, poželio sam se okušati u nekom novom sportu, pa sam odabrao hrvanje.
Možem spomenuti kako je Vinko bio uspješan i u hrvanju gdje je osvojio četiri medalje, što na državnim, što na međunarodnim natjecanjima.
DI: Na kraju si se ipak vratio svojoj prvoj ljubavi – nogometu.
VM: Vratio sam se na nagovor prijatelja koji su svi mahom trenirali nogomet… a i zaželio sam ga se.
Vinko od prvog dana igra na poziciji stopera koju nikada nije mijenjao. Nakon završene osnovne škole (Đuro Ester), upisuje sportsku gimnaziju.
DI: Prije nego što prijeđemo na dobre, riješimo se loših stvari. Što bi mogao izdvojiti?
VM: Hmm… Loše su, naravno, bile dvije teže ozljede. Prva veća dogodila se na početku juniora kada sam morao operirati koljeno. Nedugo nakon povratka uslijedila je i druga ozljeda, opet koljeno, na juniorskoj utakmici protiv Lokomotive. Tada sam morao operirati i drugo koljeno.
DI: Krenimo s ljepšim stvarima. Nakon samo jedne godine igranja juniora, treneri su uvidjeli da si prerastao taj rang i poslali su te u NK Koprivnicu s kojom si nastupao u Trećoj HNL. Kako je to bilo?
VM: Pa, iskreno, bilo mi je malo čudno. Ipak se osjeti razlika između juniorskog i seniorskog nogometa. Teži su to dueli, iskusniji igrači, ali davao sam sve od sebe kako bih im mogao parirati.
Vinko je, u dobi od svega 18 godina, bio jedan od najboljih pojedinaca u ekipi Koprivnice, a isticao se koncentracijom i smirenošću.
DI: Kakvi su ti bili planovi nakon gimnazije?
VM: Mislio sam da ću i dalje igrati u Koprivnici, pa sam planirao upisati Kineziološki fakultet.
No, u ljeto 2015. stigao je poziv iz prve ekipe Slavena da s njima obavi pripreme. Stoga je fakultet stavio na čekanje kako bi se potpuno posvetio nogometu.
DI: Kako je to bilo – dobiti poziv iz vrha, iz prve ekipe?
VM: Haha… Pa, bio sam iznenađen, nisam očekivao taj poziv i u to vrijeme pripremao sam se za fakultet.
Nakon odlaska trojice stopera – Grgića, Fuštara i Edsona – Vinko je dobio priliku trenirati s prvom ekipom. Marljivim radom i zalaganjem nametnuo se treneru Kopiću koji ga je ostavio u kadru prve ekipe, a debitirao je već u 5. kolu, u domaćoj pobjedonosnoj utakmici protiv Osijeka.
DI: Debi protiv Osijeka – dojmovi?
VM: Iskreno, nisam ni znao da ću igrati, sve je to došlo dosta brzo. Moj suigrač Mikulić je imao kartone, pa sam upao u sastav. Naravno da sam imao tremu prije početka susreta, ali uvelike su mi pomogli moji suigrači i ona je nestala. Srećom, pobijedili smo s 3:0, pa sam imao još više razloga za slavlje.
Vinkove prednosti su skok igra, pouzdanost i velika smirenost za jednog tako mladog stopera. Prednost mu je i to što može podjednako dobro igrati i lijevom i desnom nogom. Spomenimo i kako je Vinko ponio vrpcu kapetana momčadi u četvrtfinalnoj utakmici Kupa protiv Osijeka.
DI: Biti kapetan momčadi –
VM: Bilo je sve normalno, kao i prije svake utakmice. Na sastanku u svlačionici trener Kopić je diktirao sastav. Od prve minute nisu igrali Delić, Gregurina i Purić, koji su inače kapetani. Trener je kratko rekao “kapetan je Vinko” i govorio dalje… Ostao sam jako iznenađen, ali prihvatio sam tu veliku odgovornost. To mi je bio još jedan poticaj da se još više trudim na treninzima i utakmicama.
Vinko je napredovao u taktičkom dijelu igre, ali i u fizičkom segmentu te ponajviše u samopouzdanju.
DI: Za kraj – kako voliš provoditi svoje slobodno vrijeme?
VM: Pa prije sam volio igrati mali nogomet s prijateljima, ali sada baš nemam vremena za to. Kada ne odmaram, volim provoditi vrijeme s prijateljima uz zajedničko gledanje utakmica ili igranje Playstationa.
DI: Hvala ti na razgovoru, želimo ti puno sreće u nastavku karijere uz što više dobrih utakmica i što manje ozljeda.
VM: Hvala i vama i vidimo se na stadionu!
