Helena Hećimović jučer je odradila svoj zadnji službeni radni dan uoči odlaska u mirovinu.
Drava info ju je zatekla za njenim radnim stolom u prizemlju gradske uprave na Zrinskom trgu. Profesorica engleskog jezika, aktivna u glazbenoj mladeži, vlasnica privatne škole engleskog jezika, aktivistica civilnog društva – prvenstveno ekoloških udruga, gradska vijećnica, aktivna u javnom životu Koprivnice, kraljica Ludovika Anžuvinca… Teško je uopće nabrojiti sve u čemu Helena sudjeluje i čemu je dala svoj pečat aktivnog djelovanja koje redovito dovodi do željenog cilja. Zadnjih nam je godina bila nezaobilazna sugovornica kad smo govorili i izvještavali o važnim temama poput održive mobilosti (bicikli i električni automobili) ili pak borbe za zaštitu okoliša, očuvanja rijeke Drave i zaustavljanja planova za izgradnju Hidroelektrane Novo Virje. Sa stalnim osmijehom na licu rado nam je odgovorila na nekoliko pitanja.
Razgovarala Sandra Levak-Miklošić.
Sandra: Helena, danas je zadnji radni dan u vašem radnom vijeku. Kakav je osjećaj?
Helena: Prije svega, ja ne bih rekla da je to zadnji radni dan u mojem radnom vijeku, jer ja kanim i u mirovini raditi – drugačije ne znam. No, ono što ću raditi ostat će u mojoj privatnoj sferi. Danas sam zadnji dan u svom uredu, u ovom prekrasnom okruženju mojih mladih kolega i kolegica.
Sandra: Što je najvažnije što ste napravili?
Helena: Teško je o tome jer o tome moraju drugi nešto reći. Evo danas sam premetala ove dokumente. Iza nas je puno lijepih projekata. Neskromno ću reći da sam ja europske projekte na neki način inaugurirala u Koprivnici, da sam počela raditi na taj način i da smo uspjeli okupiti jednu lijepu ekipu koja će u Koprivnici i dalje raditi na tim projektima i razvijati ih kako smo to zamislili na početku. Moram reći zapravo da na početku nisam znala kojim putevima će se to kretati, nitko nije znao i tako mnogo očekivao, ali mislim evo da je to glavni rezultat onoga što sam radila u gradu.
Sandra: Postali ste sinonim za održivu politiku u Koprivnici. S druge strane, jedna ste od prvih čini mi se, ako ne i prva, koja ste se okušali u privatnom poduzetništvu kad govorimo o obrazovanju. Sjećam se čak nekih komentara starijih profesora koji su bili jako razočarani zbog toga i to su smatrali obrazovnim svetogrđem. No čini se da, svega čega ste se prihvatili da je sve bilo uspješno.
Helena: Bilo je tu sigurno i promašaja i neostvarenih planova i ambicija. Međutim, moram reći da nisam imala prethodnike na koje bih se mogla referirati i čija bih iskustva mogla koristiti pa sam morala učiti na vlastitim pogreškama. Danas mi je drago da sam na njim učila i da se nisam previše žurila u tome, već da sam razvijala i vlastiti obrt i vlastito djelovanje u skladnu s onim kako sam se osjećala i onim što sam iz svojih pogrešaka naučila. Da nisam imala podršku svoje obitelji koja me je pratila i podržavala u svemu što sam radila, sigurno u tome ne bih uspjela. Moj savjet, ako ga mogu reći, onima koji se žele okušati u privatnom poslu je da se najprije uvjere da oko sebe imaju pozitivnu okolinu, bilo da se radi o njihovoj obitelji, njihovim prijateljima ili o budućim ili sadašnjim poslovnim partnerima.
Sandra: Zahvaljujući vama, Koprivnica je postala poznata i u europskim administracijama, osobito kad govorimo o ovim održivim projektima. Mnogi za Koprivnicu nikad ne bi čuli, a danas im je Koprivnica primjer.
Helena: Moram reći da sam zapravo imala veliku šansu da se okušam na europskoj pozornici i uvijek sam u takvim primjerima dolazila do istog zaključka, a to je da se zaista nemamo čega sramiti, da ne smijemo biti previše skromni jer imamo mnogo potencijala i jako mnogo činimo, a da i ne znamo koliko je to dobro. Naša gradska uprava radi na europski način već jako dugo i činjenica je da smo postigli ono što je malim gradovima nezamislivo. Moram priznati da me je razveselilo kad su me neki moji kolege, prepoznavši me na slikama iz različitih projekata, proglasili šampionom europskih subvencija, jer smo strahovito mnogo naučili kroz predpristupno razdoblje i uključili se svagdje gdje smo mogli. Posebno me razveselio jedan slovenski kolega, s kojim i danas surađujemo, a koji je rekao da je imao osjećaj da Koprivnica ima bar deset puta više stanovnika nego što ima, sudeći po onome koliko je prisutna u Europi.
Sandra: Možete li reći koje su to tri stvari za kojima žalite što ih niste uspjeli realizirati, a na kojima ste bili angažirani?
Helena: Prije svega, žao mi je što još uvijek nismo postigli neko konkretno rješenje u daljnjem razvoju rute željezne zavjese. Ona ne ovisi o Koprivnici, Koprivnica je tu učinila što god je mogla. Međutim, razvoj ekološkog turizma, prije svega cikloturizma, neće čekati da se naša okolina osvijesti, već će proći mimo nas ako se više ne angažiramo. Isto tako, mislim da je turističke potencijale ovoga kraja vezane uz rijeku Dravu neophodno pokrenuti. Na tome se mnogo radi, ali još uvijek to nije zaživjelo onako kako bih željela i onoliko koliko sam se nadala da će to brzo krenuti. Nekada davno smo to obećali Davidu Reederu, evo tek pomalo idemo tim putem. Ne znam hoću li dočekati da rijeka Drava zaista postane dobro turistički poznata i valorizirana u Europi. Treće ne znam što bi bilo.
Sandra: Nakon mnogo peripetija, Koprivnica i RCGO Piškornica postigli su sporazum. Smatrate li to svojim osobnim neuspjehom ili uspjehom? Vi ste naime bili vrlo glasna zagovornica toga da taj centar ne treba biti tu, ne treba biti takav i da neke stvari treba promijeniti.
Helena: Moram priznati da još nisam potpuno sigurna u kojem smjeru taj centar ide. Uvijek sam isticala da moramo jako dobro znati koja će se tehnološka rješenja ovdje primijeniti. Nažalost, nisam potpuno uvjerena u to da su se ta tehnološka rješenja pronašla. Međutim, to isto tako ovisi i o partnerima, što će Europska unija ozakoniti. Sad kad smo u Europskoj uniji, nekako mi se čini da nekakvih velikih pogrešaka tu više neće moći biti. Ako sam mogla zaustaviti vrijeme koje je trebalo proći da bismo do toga došli, onda sam vrlo zadovoljna.
Sandra: Vaša tri najveća uspjeha?
Helena: Bicikli. Koprivnica je danas prepoznata po biciklima i ja mislim da je to nešto što nisam propagirala samo ja, ali mislim da u tome nosim nekakvu zaslugu jer nismo odustali od projekta gradskog bicikla niti onda kada je to bilo smiješno, nego smo na tome ostali. Projekt Dyn@mo kojim se izrazito ponosim i posebno projekti vezani uz djecu i mlade za koje mislim da nose Koprivnicu dalje. Što da kažem, sudjelovala sam i u osmišljavanju Sveučilišta na neki način i u puno toga što su radile nevladine udruge u Koprivnici. Danas za njih nemam toliko vremena, žalim za time, za to više vremena. Ovo vrijeme koje mi je ostalo do nekakve, ajmo reći, jako zrele dobi kanim iskoristiti za sebe, svoju obitelj i sve one planove koje sam gurala u stranu očekujući da dođe to vrijeme da oni dođu u prvi plan. Moja obitelj sada ima apsolutnu prednost. Ako su moja djeca morala dijeliti svoju mamu sa mnogima, vjerujem da će moji unuci manje dijeliti svoju baku.
