Milan Frčko. Snimio Marko Posavec.
Koprivnički književnik i slikar Milan Frčko nedavno je proslavio 60 godina života, a u tih 60 godina stisnulo se 45 godina rada u slikarstvu i 15 godina rada u spisateljstvu i književnosti.

S nama je u razgovoru podijelio kako se osjeća nakon toliko godina uspješnog rada.

Super. Svakim danom sve bolje, bez obzira na starost! Netko tko kaže da mu fale godine, ja to ne priznam!

Pitali smo ga i što bi izdvojio kao krunski uspjeh svih ovih plodnih godina stvaralaštva:

Teško je to sad definirati. Nagrade i rezultati neopisivo su me iznenadili. Ja sam prvi intervju nekada dao vašoj novinarki Sandri Levak-Miklošić. Pisana riječ me doista iznenadila s obzirom da se dogodila u fazi slikarstva, to me itekako veseli i teško je izdvojiti najveći uspjeh.

Frčko nam je otkrio i kako je književnost zavolio u najranijoj dobi, a sve je počelo s ruskim piscem Antonom Pavlovičem Čehovom:

I kada sam pročitao njegov putopis po ruskim stepama u kojima je opisivao zatvorenike, to je tako sjajno, ta lirska proza, vjerujem da je to potenciralo tu lirsku notu u meni nakon koje sam počeo pisati pjesme.

Slikarstvo je, kako kaže, došlo spontano.

Srećom. ’70-te godine, kao što uvijek napominjem, kad su se doselili dr. Neimarević i njegova supruga u moju kuću, i na osnovu krsnog lista rekli da imam predispoziciju da budem slikar i uvalili mi hrpu boja i kist, počeo sam slikati. Sklon sam vjerovanju da uvijek netko nekoga mora sresti.

Milana Frčka smo za kraj razgovora upitali ima li možda neispunjenih želja:

Želja mi je napraviti jedan set slika koje bih poklonio Muzeju, Galeriji, Knjižnici tako da ostane jedna uspomena na mene. Ja Podravinu doista volim, a dokaz možete pronaći u mojim pjesmama. I u ovom načinu slikarstva koji ja radim prstima i u mojim slikama je Podravina.

MIRIS SJETVE
sonet

Prekrasnu kosu mi je na ramena
uz nježne uzdahe spustiti znala.
Ah! Bože moj, to je bila žena
koja me uvijek sa osmijehom zvala.

Žeđ je bilo ime, čak i njene sjene.
U meni je duh utamničen bio.
Od ljubavi su mi oslijepile zjene.
Sve sam joj rekao, ništa nisam krio.

„Oh, smiri se, strpi, ljubav su i boli“ –
Znala je reći, uz poneki stih.
Odgovorio sam: „Srce samo govori,

I vjeruj, ljubav je jača od svih“.
Odjednom tišina, i nemoćne kletve.
Gdje skončaju naše najljepše sjetve?