Postoji jedan prekrasan dio našega grada, tamo preko pruge i tamo ćemo svi kad- tad doći. Neki prije, neki kasnije. Kak bu dragi bog odlučil ! Sva sreća da je nedavno postavljen elektronski preglednik po poljima i grobnim mjestima pa nećemo imati problema tko će gdje biti i nitko se neće izgubiti.
Stariji se sjećaju Berlinskog zida i istočne i zapadne Njemačke. Njih je dijelio upravo taj zid u načinu života, a bogme i standardu. Tak je i kod nas samo nemamo zid nego prugu.
Tak da su svi oni „preko pruge“ ipak u drugačijoj poziciji nego „oni s druge strane pruge“ u gradu. Ova priča nema veze niti sa ustašama niti sa partizanima, niti sa domobranima, a bogme niti sa braniteljima. Ova priča ima veze sa jadnim političkim igricama i dodvoravanjem biračima „preko pruge“ koja seže barem dvadeset godina u natrag i tim ljudima je već jako teško nositi rogove koje su im „neki“ nabili ili zbog svoje nesposobnosti, ili možda iz razloga što „njihovi“ tamo nisu pobijedili na izborima. Je li uopće bitno tko je tamo dobio povjerenje birača ili je bitno da taj i ti koji su dobili povjerenje žele nešto učiniti za „one preko pruge“ kojih je više od deset tisuća!? Zašto je to tako?
Činjenica je da taj dio grada nekada davno bio mjesto gdje su se nalazili vinogradi, šuma i priroda, gdje su se građani išli odmarati nakon napornog rada kroz tjedan. Danas je to dio grada koji je poželjan svakome, zbog panorame i pogleda na našu Koprivnicu, prirode i svega onoga što bi svaka moderna mlada obitelj poželjela. Zato je „tamo preko pruge“ bez obzira na sve, najveći prirast djece, ali nema pa nema jaslica, a kamoli u „školici“ toplog obroka za djecu što čudi jer smo grad prijatelj djece koliko se sjećam, na kraju nema niti kuhinje !!!
Ali stalno kao da nešto nedostaje i nitko ne poduzima ništa po tom pitanju. A onima koji i nešto pokušaju, probaju objasniti da su bedaki i da je kasa kod njih i ako buju dobri možda budu nekaj dobili. Danas svako malo veće selo ima i ambulantu, bankomat, školu i sportsku dvoranu i vrtić, jer je to nešto sasvim normalno. Ako je to tamo normalno, zašto nije normalno za „one preko pruge“. Ili nema novaca, ili to tako nekome odgovara jer bi valjda „oni preko pruge“ kada bi sve imali, jako slabo išli „onima s druge strane pruge“, a to ne bi bilo dobro.
O osnovnoj školi Podolice se priča skoro deset godina i slobodno je autor prekrasne slikovnice koja promovira naš kraj i naš grad može staviti u jednu od sljedećih priča pod nazivom „Koprivko u posjetu osnovnoj školi Podolice tamo preko pruge“. Da podsjetim sve nas! Da je ta škola izgrađena kako se obećavalo, odavno bi u našem gradu bila jedno smjenska nastava što je blagodat u nekim sredinama u našoj bližoj okolici, već više od dvadeset godina.
Rečko polje, Voćarski put, problemi sa oborinskim vodama i odvodnjom, III. Vinogradski odvojak, raskršće na Varaždinskoj cesti, samo su neki od komunalnih problema koji se godinama ne rješavaju. Glavno da „tamo preko pruge“ imaju groblje i dobili su novu mrtvačnicu koja je ključna za daljnji razvoj toga djela grada. S obzirom da se tamo već niz godina rade i apartmani na prekrasnoj lokaciji s pogledom na groblje, uopće nije upitno da će sva mjesta biti rasprodana, a to što se kasni sa radovima je normalna hrvatska priča. Nema škole, nema dvorane, nema jaslica, nema ambulante pa čak nema niti bankomata niti jedne banke jer nisu zainteresirani da ga tamo postave za nekih deset tisuća ljudi!? S druge strane pruge u krugu od petsto metara ima 16 bankomata, ali na ovoj strani pruge nikak pa nikak! Ne isplati se.
Nekak mi se čini da je tim svima „preko pruge“ već dosta navlačenja za nos. Djeca rastu pa doma pitaju – Zakaj ja moram ići kilometar do autobusa, zakaj prve četri lete idem tu u školu, a poslije u Koprivnicu, zakaj se vozimo po šodru, zakaj nema rasvjete? To zakaj već postaje naporno i baš se ne da više tak lako objasniti niti djeci, a kamoli starijima. Tak da bi gradski oci ubuduće trebali jako dobro razmisliti ko tu koga i zakaj i početi rješavati probleme „onih preko pruge“ da se ne bi poslije čudili kaj se dogodilo i kaj bi oni zapravo opet šteli!
