KOLUMNA: Kad bi Miro u Splitu zasviro!

2
623
Mi Podravci poznati smo po tome da imamo veliko srce. Pomažemo svima. No, ima nešto što nas prati još od prošloga stoljeća, kad je u bivšoj državi jako popularna bila serija “Gruntovčani”. U ono vrijeme proslavila je podravski kraj, ali danas kad sve zbrojimo, jedino što nam je od te slave ostalo je – nadimak glavnog i našeg slavnog glumca.

Cijela je naša povijest isprepletena književnicima, slikarima i svima onima koji su svoja razmišljanja, prekrasne stihove o podravskim bregima, ravnici i rijeci Dravi ostavili budućim generacijama ne kao uspomenu, već kao naslijeđe. U većini slučajeva pripadne im čast i počne ih se cijeniti kad ih više nema. Sigurno je opravdan razlog to što su očito bili ispred svog vremena kao i većina vizionara pa ih baš tijekom njihovog života nismo previše razumjeli.

Počeo sam s Gruntovčanima jer od njih i kreće sve ono što danas svi zajedno proživljavamo i proživljavat ćemo još jako dugo, sve dok nam “ne dojde z riti v glavu”.

– Nama taj Pirovac ne treba! Samo idemo dolje na more trošiti svoj novac. To se treba prodati i onda kod nas napraviti bazene. Tako ćemo naš novac trošiti kod sebe doma, jer nam oni ionako neće doći i donijeti ga – rečeno je s govornice. I tako je Pirovac otišao u nepovrat uz lokal-patriotsko objašnjenje.

Ovdje bih dodao da nam, izgleda, novac ne uspijeva ostati u džepu dok nam gosti s juga dođu pjevati. Ne bi li bilo logičnije da, ako se već kupamo za svoje novce, da nam onda za naše novce pjevaju naše cure i dečki? Nažalost, tko to pita ispadne “zločest” i “bedak”, općenito niš’ ne razme i nije u trendu.

To je kao i ona najjača najava za poduzetnike, “Kreditom do uspjeha” (?). Pa pitam vas, kak’ kreditom do uspjeha, ak’ si već prije nek’ si krenul – dužan? Vele, to ti ne razmeš! Naravno. Uvijek kad čovjek pita nešto pametno, objasne mu da ne razme. Kak’ Dudeku.

Možda nisam u pravu, ali jednostavno ne razmem. Zakaj naši dečki i dekle nikak nemru dolje na more otići popevati, pa da si onak za vuru i pol staviti v žep 30 do 50 hiljadarki kuna? Recimo, povodom dana grada pod Marjanom. Nema šanse. Pa da baš nemru biti ni predgrupa predgrupi? Eto, to ne razmem i to mi ne bu nitko mogel objasniti do kraja.
Nisu dovoljno popularni? Pa kak bi bili popularni nekome u drugom gradu kad nama samima nisu!

Lokal patriotizam znači da priliku uvijek treba prvo dati svojima. To je tak’ u cijelom svijetu bilo i bit će. Od zidarije do pjevanja. Nema tu razlike. Svi oni godinama rade i ulažu sve što imaju da bi nešto postigli, ali nažalost većina njih živi od danas do sutra.

Kruha i igara stara je rimska formula. Kod nas je samo pitanje kome ide kruh, jer za igre znamo kad i zašto se organiziraju. Kad počnemo poštivati naše, pomagati im i njima se ponositi, onda smo nekaj napravili. Ovako ćemo i dalje imati jedne od najboljih tamburaša, jedne od najboljih etno glazbenika, vrhunske skladatelje koji pišu pjesme za filmove, rokere i jedne od najboljih gitarista u lijepoj našoj, pa i šire. Čak imamo i klapu i dečke koji dobivaju pohvale od onih čija je to tradicija, što je dokaz da smo ispred vremena. A imamo i mlade talente o kojima nitko nema pojma tko su i kako se zovu kad se ugase svjetla pozornice.

Upravo zbog toga i naslov, “Kad bu Miro u Splitu zasviro”. Taj Miro svi smo mi zajedno! I poduzetnici i pjevači. Pokušavam si zamisliti kako bi bilo da u medijima osvane: “Firma iz Podravine dobila posao stoljeća u gradu pod Marjanom.” Ni od toga ne bu ništ’, jer smo mali i nismo konkurentni. Mislim, jesmo mi konkurentni, ali nažalost tak’ da u startu sami sebe otpišemo!

Ako tko i dalje misli da za glavna gradska događanja i manifestacije treba zvati one koji su trenutno u trendu i kojima je Koprivnica u srcu, a misli u šarajtoflinu, i ne davati barem ponekad priliku našim dečkima i curama, bolje da se pokriju po glavi i šute. I nek idu tam’ dole k njima na koncerte.

Ne omalovažavam Dalmatince jer imaju vrhunske pjevače. Naprotiv. Ne moramo ništa drugo raditi osim od njih učiti.

Ma da nam je bar taj Pirovac ostal bar bi naši dečki i cure imali kam otići pjevati i svirati, ovak nam ostaje da se nadamo da će možda jednog dana neki Miro zasvirati u gradu pod Marjanom.