S obzirom na svoj nemirni duh, jednom godišnje odlučim spakirati kofere te samo s avionskom kartom, nešto novaca, planom grada i dobrim prijateljem krenem u avanturu.
Obično putujem u vlastitom aranžmanu jer smatram da je to najbolji način da upoznate grad, državu, ljude, običaje… Ove godine red je došao i na Tursku. S obzirom na aktualna događanja na Bliskom istoku, ipak sam se odlučila na putovanje u aranžmanu turističke agencije. Kako nisam ljubitelj ljetovanja u klasičnim restoranima niti ljenčarenja uz bazen ili na plaži, izbor je pao na putovanje od Istanbula do Antalije – od Mramorne regije do Sredozemne. Od Europe do Azije. I uistinu nisam pogriješila.
Brzinom svjetlosti došao je dan polaska. U Koprivnicu je stigla jesen, kiše i prvi hladniji dani, a ja spremna za avanturu. Kofer spakiran, viza riješena i putovanje je počelo.
Puna predrasuda i spremna na najgore, s obzirom na sva događanja i strah okoline! Gadno sam pogriješila. I naučila jednu stvar – ne suditi prije nego upoznaš ili vidiš ono o čemu sudiš.
Četvrtak rano ujutro, pospani ljudi okupljaju se na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu s kojeg krećemo prema Ljubljani. Nakon dvosatne vožnje do zračne luke u Ljubljani, prijave za let, napokon je došao trenutak polijetanja zrakoplova te početak nove pustolovine. Let je trajao 2 sata i 20 minuta do Antalije te još dodatnih sat vremena do Istanbula. U Istanbul stižemo kasno popodne i odmah pomičemo sat unaprijed jer je Turska jednu vremensku zonu ispred. Vožnja do hotela je dugo trajala. S obzirom da je već bila noć, malo sam toga mogla vidjeti. Nakon dvosatne vožnje stigli smo do hotela te pojurili na večeru. Turska hrana je uistinu raznolika. Jako puno salata, sireva i kolača (koji su ipak malo preslatki za moj ukus), a malo mesa, što je meni u početku bio problem, ali navikla sam se. Umorna od putovanja odlazim na spavanje i jedva čekam jutro kako bih upoznala grad.
Krenuli smo iz hotela koji je bio na periferiji ovog ogromnog grada. Istanbul ima 14 milijuna stanovnika, proteže se na europskoj i azijskoj obali Bospora, nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava – Rimskog (330.-395.), Bizantskog (395.-1453.) i Otomanskog (1453.-1923.). Nakon osnivanja moderne Republike Turske, Ankara je proglašena njezinim glavnim gradom. Ali i danas, Istanbul je najveći grad u Turskoj i njeno kulturno i gospodarsko središte.
Na ulicama ogroman broj vozila, svih vrsta i starosti. Kažu da ima oko 2 milijuna registriranih automobila u Istanbulu (tablice s oznakom 34 jer je Istanbul 34. grad u Turskoj po abecedi). Njihov promet me najviše iznenadio – nepregledne guste kolone teku ulicama, nikad da se umore, da zastanu na tren. Istovremeno kreću, voze u četiri trake u oba smjera, pješaci se kreću kako kome padne na pamet, čak se ni ne osvrću prema vozilima. Svi idu kaotično, ali u tom kaosu vlada savršeni sklad i maksimalna tolerancija. Nigdje nismo vidjeli nijednu nesreću, čak ni malu. Mislim da bi naši vozači u Istanbulu mogli puno toga naučiti. Začudio me ogroman broj ljudi na ulicama, kao da je svih 14 milijuna odjednom izašlo i hoda i vozi po gradu. Na sve strane beskrajne rijeke ljudi, kao košnica.
Naš susret s ovom metropolom započeo je na Egipatskom bazaru. U vrijeme kada smo ušli na njega, sama tržnica je bila još poluprazna, uglavnom su prodavači izlagali robu, pili jutarnji čaj i kavu i vjerojatno razmišljali kakav će biti današnji promet. Nismo se predugo zadržavali niti kupovali, odlučili smo umijeće trgovanja i cjenkanja ostaviti za posljednji dan u Antaliji. Umjesto toga, jutro smo iskoristili za šetnju uz most Galata koji spaja dvije obale uskog tjesnaca Zlatnog roga koji se duboko uvlači u kopno europskog Istanbula. Na sve strane minareti džamija. Samo u Istanbulu nalazi se njih preko 3 tisuće.
Naše razgledavanje Istanbula nastavljamo u centru grada. Dolazimo na Sultanahmet mejdan, mjesto gdje ima najviše turista. Tu su na jednom mjestu okupljeni najznačajniji spomenici povijesti: fascinantna Aja Sofija, nekadašnja bizantska crkva, još iz vremena kad se grad zvao Konstantinopolis, ili Carigrad. Po dolasku Turaka pretvorena u džamiju, a Kemal paša Ataturk je pretvorio u spomen-muzej. Zatim tajnovita Plava džamija (Sultanahmet camii), iz 17. st, jedina džamija u Turskoj sa 6 minareta. Ime dobila po brojnim ukrasima od plavog porculana. Tu je i Hipodrom, nekad služio za utrke konja i kočija, sad na njemu 3 lijepa obeliska i ‘Njemačka česma’, poklon Nijemaca.
S druge strane mejdana, tik uz samo more, ali naravno ograđena visokim zaštitnim zidom, proteže se Topkapi palača. Izgradio ju je sultan Mehmet Osvajač u 15. st, a danas je poznati muzej. Tu je bilo sjedište Otomanskog carstva i sultana, preko 400 godina. Većini nas Hrvata ova palača poznata je iz sapunice Sulejman Veličanstveni iako ova serija nikada nije snimana u originalnoj palači već u studiju. Ali na tren, i meni su šetajući palačom glavom prolazili likovi iz serije od Sulejmana, Hurem, Zumbul age, Ibrahim paše..
Za kraj dana Istanbul smo doživjeli s mora – vožnjom brodom po Bosporu. I sjaj i bijeda ovog velegrada, sve je zbijeno i izloženo na njegovim dugim obalama. Na obje strane obale iznikle su velebne palače gradskih bogataša. Cijena kvadratnog metra je među najskupljim na svijetu. Nakon dvosatne vožnje brodom, vraćamo se u hotel prepuni dojmova i spremni ujutro napustiti ovaj velegrad te se uputiti u azijski dio Turske.
Rano ujutro napuštamo hotel i autobusom krećemo prema području Galipolja koje se nalazi uz tjesnac Dardaneli gdje trajektom prelazimo u Aziju. Galipoljska bitka jedna je od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Saveznici su osvajanjem tjesnaca Dardaneli planirali osvojiti Carigrad te krenuti prema Rusiji. Snage Antante su mahom sačinjavale trupe Britanskog carstva izvan Engleske (Irska, Australija i Novi Zeland). Tursku vojsku je predvodio Kemal Atatürk, kasniji utemeljitelj turske republike te njen prvi predsjednik, koji je svoj vojni ugled stekao upravo na bojnom polju kod Galipolja. Danas Galipolje u Australiji i Novom Zelandu predstavlja simbol velikog, nepotrebnog i uzaludnog stradanja te se u tim zemljama 25. travnja svake godine obilježava Anzac Day, spomen na žrtve Galipolja.
Naše putovanje nastavlja se kraćim zaustavljanjem na nalazištu antičkog grada Troje. Najstarije naselje na lokalitetu Troje osnovano je u 3. tisućljeću pr. Kr. (brončano doba) i bilo je uspješan obrtnički grad koji je kontrolirao morski prolaz Dardanele kroz koji su trgovci putovali iz Egejskog u Crno more. Nijemac Schliemann je otkrio velika gradska vrata koja su pripadala Troji II., za koju je on vjerovao kako se radi o Homerovoj Troji jer je odgovarala Homerovom opisu. Na ovom lokalitetu nalaze se ostaci građevina iz čak IX razdoblja.
Vožnju nastavljamo prema gradiću Ayvalik, malom ribarskom mjestu na obali Egejskog mora gdje smo prenoćili. Zanimljivost vožnje autobusom kroz Tursku bila je prije svega u tome što smo mogli vidjeti nepregledne obrađene poljoprivredne površine. Izmjenjivala su se polja pamuka, agruma, nara, maslina, kukuruza, povrća. Fascinantna je činjenica da je u Turskoj iskorišteno 94% obradive zemlje. Bilo za poljoprivredu ili stočarstvo. Neobrađena je samo ona zemlja u područjima visokih planina gdje to klimatske prilike ne dopuštaju. Poljoprivreda je veoma bitna grana turskog gospodarstva, a velik dio poljoprivrednog zemljišta je navodnjavan.
Ujutro krećemo prema gradu Bergama iznad kojeg se nalaze ostaci antičkog grada Pergamona. Do samog lokaliteta vozili smo se taksijima što nas je posebno razveselilo jer smo iz prve ruke imali priliku vidjeti kako Turci voze. Uistinu su spretni i imaju istančan način vožnje. U Pergamonu smo vidjeli Akropolu i najstrmiji amfiteatar antike, kao i temelje oltara posvećenog Zeusu, temelje grada, hram i ostatke nekadašnje svjetski poznate knjižnice, koja je uz onu u Aleksandriji bila najveća ondašnjeg doba. Osim toga, ovdje je izumljen pergament!
Nakon toga vozimo se dalje prema Kusadasiju preko Izmira. Izmir je moderan grad s preko 4 milijuna stanovnika. To je grad industrije, grad u kojem kako kažu priče žive najpametniji ljudi u Turskoj, ali isto tako i najljepše žene. Noćimo u gradu Kusadasiju, a ujutro odlazimo na nalazište Efesa. Efes je poznat kao jedna od najvećih i najočuvanijih iskopina na svijetu. Artemidin hram iz helenističkog doba ubraja se u sedam svjetskih čuda. Pod vladavinom cara Augusta grad je bio najvažnija trgovačka metropola Male Azije. Razgledavajući tako grad, razmišljajući o drevnim stanovnicima grada, susrela sam se sa „suvremenim“ stanovnikom Efesa – stršljenom. Susret je bio uistinu spektakularan – bol koja se proširila mojom nogom bila je strašna. Stršljen je dalje nastavio svoj let, a moja noga počela oticati. Naravno da ovako nešto mene ne može spriječiti da bih uživala u nastavku putovanja.
Došavši u grad Selcuk, smjestili smo se u hotel, a boce iz minibara poslužile su kao savršeni oblozi za oteklu nogu. Pred nama su bila još tri dana avanture koju nikako nisam željela propustiti.
Sljedećeg jutra slobodno vrijeme koristimo za posjet gradu. Sjedamo u maleni kafić u centru mjesta. Veseli Turčin, vlasnik kafića oduševljeno pozdravlja 11-ero gostiju koji su mu vjerojatno uljepšali dan. Tursku kavu, čaj od jabuke i turski čaj jednostavno morate probati. Uživajući u sunčanom jutru, promatrajući mještane Selcuka kako obavljaju jutarnje nabavke i obaveze, uistinu je bilo dojmljivo.
Dalje nastavljamo kroz plodnu dolinu velikog Meandra u unutrašnjost. Mnogo je mjesta na kugli zemaljskoj koje bih željela vidjeti, diviti se čudesnim djelima izvaljanim rukama čovjeka ili prirode. Mnogo toga je lijepo, ali neke stvari su mi sasvim neshvatljive. Tako sam zamišljala kakve li su to bijele stijene, koje je priroda oblikovala u kamene cvjetove, jezerca puna tople vode u kojima se ogleda plavo nebo. I tada su se pred nama ukazale Pamukkale, pamučni dvorac. Turistički kompleks sastoji se od dva spojena dijela: antički grad Hierapolis na visoravni povrh stijena i bijele padine koje se obrušavaju prema dolini. Nevjerojatna kombinacija dva, po meni, sasvim različita svijeta. Ali stari Grci i Rimljani nisu tako mislili. Oni su svoj sveti grad, grad brojnih hramova, smjestili upravo na ovu zanimljivu lokaciju. Jer ovo je bilo njihovo lječilište sa termalnim kupkama, mjesto gdje je voda snažno djelovala protiv mnogih bolesti… Ustvari, još 190. g. p.n.e. grčki kralj Eumen II je osnovao Hierapolis na visoravni na kojoj izviru vrela. Kasnije je grad postao dio velikog Rimskog carstva i posjećivali su ga brojni carevi, pijući ljekovitu vodu i kupajući se u termalnim bazenima. Priča kaže da su ovdje u davna vremena divovi sušili pamuk i jezera su tragovi njihovih stopa.
Te vapnenačke stijene ležale su pod mojim bosim nogama. Hodala sam po njima i pitala se koliko je ustvari veličanstvena prirodna sila koja je ovo izgradila? Čak i sada, kad osjetim trnce pod nogama, ili kad pogledam fotografije, zamislim da sam opet tamo i osmijeh zadovoljstva je na licu. Malo što me moglo tako razveseliti kao šetnja po snježno bijelim padinama. Očarana ovim prekrasnim mjestom, zaboravila sam na nateklu i bolnu nogu.
Večer smo proveli kupajući se u hotelskom bazenu s termalnom vodom i pogledom na Pamukkale koje su se nazirale iz mraka. A novo jutro značilo je otriježnjenje. Bolna noga zahtijevala je ozbiljniji pristup. Pa smo se tako uputili u mjesnu ljekarnu. Zahvaljujući našim krasnim vodičima Dadi i Metinu, pribavili smo potrebne lijekove protiv uboda i oteklina te nastavili putovanje. Dragi suputnici s toliko brige i suosjećanja, cijelo vrijeme su bili uz mene. Mijenjali obloge, tješili. Uglavnom prekrasni ljudi.
Putovanje preko planinskog lanca Taurus u pravcu Antalije prekinuli smo posjetom tvornici tepiha. Tamo smo imali prilike upoznati proces izrade turskih tepiha, iznimno tešku tehniku kojom ih turske žene ponosno izrađuju, kako bi dale svoj doprinos u očuvanju ove tradicije, pri tome zarađujući uistinu minimalnu mjesečnu plaću. Naravno ovo je bila i prilika za prvi ozbiljan pristup cjenkanju s Turcima. Iako smo uspjeli srušiti početne cijene čak i do 70%, cijene ovih tepiha bile su i dalje previsoke za naše džepove. A i jedva smo čekali ugledati Sredozemno more i Antaliyu.
Dolazak u veliki resort hotel za mene je značio samo jedno. Što prije pronaći liječnika. Susret s mladim liječnikom koji zna jedino turski jezik bio je prilično zbunjujući. Kako za mene tako i za njega. Rukama i nogama pokušali smo se sporazumjeti, ali smo na kraju pribjegli najvažnijem suvremenom alatu komunikacije – internetu. Google prevoditelj prevladao je našu jezičnu barijeru. Otkrili smo uzrok moje boli – žalac koji je ostao. Nakon što je on uklonjen, bol kao da je jednostavno nestala. Mojoj sreći nije bilo kraja pa samim time i dodatni razlog veselja prilikom odlaska u pravi turski hamam. Boravak u sauni, piling tijela, kupanje u pjeni te masaža ružinim uljem, uistinu je imala terapeutski učinak. U tom trenu osjećala sam se kao prava sultanija i bila sam sigurna da su s razlogom otomanski vladari i njihove žene, obožavale ovakav oblik opuštanja. Mirisne kože i napunjenih baterija bila sam spremna maksimalno iskoristiti posljednji dan u Turskoj.
Antalija je tipično turističko središte sa preko milijun stanovnika i velikim turističkim resort hotelima. Hoteli su to sa stotinama soba, svim potrebnim sadržajem da uopće ne morate napuštati hotel, naravno ako volite ovakvu vrstu odmora. Kao što ju vole Nijemci i Rusi koji su najbrojniji gosti ovog grada. U njemu se nalazi najviši slap na svijetu koji se spušta u more, visok četrdeset metara. Iako na slikama ne djeluje toliko visok, uživo se njegove dimenzije mnogo bolje vide. Nakon posjeta slapu, popodne smo proveli u šetnji gradom, posjetu bazaru na kojem smo kupili suvenire, čajeve, lokume, kako bismo se sa što više podsjetnika na Tursku vratili kući. Šetnju Antalijom završili smo u njenoj prekrasnoj luci koja izgleda kao iz nekog drugog vremena, isključena iz vreve ostatka turističkog grada.
Umorni od napornog dana, pojeli smo naš zadnji originalni turski kebab, zasladili se baklavama te krenuli na spavanje.
Sutradan nas je čekao rani jutarnji let i povratak u stvarnost. Kišnu, jesensku stvarnost.
A priča sa stršljenom – i ona je sretno završena. I sad je samo uspomena iz Efesa, anegdota kojoj ću se još dugo smijati. I nadati se da idući puta u Efesu, neću sresti svog „dragog“ prijatelja.
Emina Kovačević
