Krajem ovoga ljeta, točnije druge rujanske nedjelje, Davor nas je konačno odvezao do Pirovca. Imali smo vremena na povratku doma pa nam je priredio iznenađenje. Godinama nam je pričao o Podravkinom odmaralištu u Pirovcu, u kojemu su generacije Podravkaša, Koprivničanaca i Podravaca doživjele prvi susret s morem, proplivale, uživale u zasluženom godišnjem na moru…
Osim toga, naša su djeca konačno imala prilike vidjeti gdje im je to baka Ana svojevremeno radila. Naime, bilo joj je jedne sezone, prije više od 20 godina, povjereno vođenje Podravkinog odmarališta, pa je onda i Davor gotovo cijelo ljeto proveo na moru. Znao je odmaralište do zadnjeg detalja, a vrijedan kakav je – družio se s domarom i kuharicama i po potrebi naravno pomagao…
Iako trenutno u iznimno ružnom stanju, može se nazrijeti nekadašnja ljepota odmarališnog kompleksa. Za ondašnje prilike, sigurno je bio in, smješten u borovoj šumi, uz samu obalu prekrasnog bistrog mora. Bilo je ograđeno što je značilo potpunu sigurnost za podravske turiste. Osobito za sudionike dječjih kolonija. Odmaralište je tada, prije više od 20 godina, imalo i čuvara, koji je nosio pravi pištolj i imao ovlasti po potrebi ga koristiti. Davor se sjeća da je čak jednom i potegao, no na sreću lokalni snagatori su odustali od svog nauma… Ograde danas više nema.
Na ravnom platou u dvorištu redovno su bile prozivke, što je bio jedan od načina da voditelji kolonije imaju pod kontrolom djecu za koju su preuzeli odgovornost.
I dok se Davor sa sjetom prisjeća tog ljeta provedenog u Podravkinom odmaralištu, naša djeca ne mogu shvatiti zašto je ono danas u takvom stanju. I kad dječji naivno naša Klara predlaže da se odmaralište obnovi kako bi djeca i dalje organizirano odlazila na more, meni je prekomplicirano pojašnjavati da je Podravka svojevremeno odmaralište prepustila Gradu Koprivnici, a ovaj ga je prodao kako bi namaknuo novac za izgradnju Bazena na Cerinama. Današnji vlasnik očito nema novca za njegovo uređenje a lokalno stanovništvo potrudilo se da u centru svog mjesta ima pravo ruglo. Iz odmarališta je otuđeno sve što se moglo skinuti. Sin nam Vilim u čudu je pitao zašto su skinuli električne instalacije, keramičke pločice, stolariju… Ostali su samo željezni štokovi koje je nemoguće istrgnuti iz zagrljaja betona. „Kaj se to može ponovo iskoristiti?“
Kolega Hrvoje, koji je također kao dijete tamo ljetovao, rekao mi je da je jednu profesionalnu peć iz kuhinje Podravkinog odmarališta vidio u susjednoj kući. Na zidu hodnika glavnog hola iznad recepcije dominira škrabotina „OVO JE NAŠE A NE VAŠE“. Potpuno mi je jasno što na nekoliko lokacija u mjestu možete vidjeti grafite „ZLOSELO“.
Iz obzira prema dobrom ukusu ne želimo objaviti fotke devastirane unutrašnjosti dijela glavne zgrade koja je prepuna smeća svake vrste… Osobno imam dobar želudac, ali i za mene previše.
A da je to nekad bio Podravkin ponos, još uvijek svjedoče ostaci Podravkinog pevca i staro Podravkino srce, jedan od prvih amblema koprivničke kompanije, na igralištu za mini golf, danas prekrivenom borovim iglicama iako je nekad sve – na opće čuđenje Pirovčana, bilo uredno pometeno.
Sandra Levak – Miklošić
