MIŠEL JAKŠIĆ, SASVIM OSOBNO: Iako me jednom najurila iz razreda, Ksenija Ostriž bila mi je jedna od omiljenijih profesorica

0
2519
Guta knjige i novinsku štampu i veliki je fan Joea Cockera, Rolling Stonesa, Arsena Dedića i svega što ima veze s Godfatherom. Uskoro će napuniti 31 godinu, a da je politika njegov životni poziv shvatio je još u osnovnoj školi.

Njegov potencijal prepoznali su u nižim razredima kad je kao ministrant čitao u crkvi. Dok su njegovi vršnjaci sanjali da će postati nogometaši, glumci i pjevači, on se učlanio u Forum mladih SDP-a. Bilo je to 2001. godine kad je imao 15 godina.

— To je bio peh da sam s tri godine počeo čitati, s pet-šest godina počeo sam čitati novine. U osnovnoj školi prebacio sam se na Jutarnji, Večernji pa i Sportske i to je valjda bio logičan put. U prvom razredu srednje škole učlanio sam se u Forum mladih SDP-a. Zašto u SDP? Ima tu dosta toga veze s kućnim odgojem, cijela moja obitelj lijevo je orijentirana. Bilo je to poslije izbora 2000. godine, spremali su se lokalni izbori 2001., Račan je dovodio u zemlju jedan novi duh, u samoj Europi pojavili su se Tony Blair i Gerhard Schröder. Svi oni nosili su jedan novi zamah — priča nam Mišel Jakšić početak svoje političke priče koja se odvijala u vrijeme kada je i SDP na lokalne izbore izlazio s niskom mlađih kandidata. Bili su to tada, prisjeća se Jakšić, Zlatko Komadina, Milan Bandić, a u Koprivnici se pojavio Zvonko Mršić.

Osim što kreće u politiku, Mišel tada upisuje i srednju ekonomsku školu u Koprivnici. Te godine obilježili su mu izlasci, ali i razne anegdote iz školskih klupa. Jedna takva vezana je uz jednu od njegovih najomiljenijih profesorica, danas kandidatkinju za njegovu zamjenicu, Kseniju Ostriž.

— To je jedna ružna i nepravedna priča. Profesorica Ksenija Ostriž ispitivala je druge učenike jer je bio kraj godine. Ja nisam tada morao odgovarati pa sam čitao novine. Dogodilo se to da su mi novine pale na pod jer ih nisam smio imati na klupi i držao sam ih u krilu. U tom trenutku podignuo sam glavu i opsovao, a profesorica Ksenija mislila je da je to bilo upućeno njoj. Rekla mi je da je apsolutno neprihvatljivo da se tako ponašam i najurila me iz razreda — prisjeća se uz smijeh te nastavlja da su ubrzo nakon njega iz razreda izašla još dvojica njegovih prijatelja koji su se u međuvremenu uspjeli potući za te novine.

Slobodno vrijeme provodio je i na nogometnom igralištu u Starigradu, odakle je rodom, a mnogi ga pamte i kao nogometnog suca. Fućke i zastavice primio se sa šesnaest godina i sudeći je obišao pola Hrvatske. Bio mu je to, kaže, lijep period života.

— Sudio sam u Trećoj ligi kad je ona bila od Zagorja do Vukovara, sudio sam i u Drugoj ligi i stvarno smo puno putovali, družili se i uvijek je bila dobra zezancija. A suđenje… kao i nogomet, nekad je bilo bolje, nekad lošije, nekad ti ide, a nekad ti ne ide. Znali su nas zalijevati pivom, vodom, u Slavoniji su nam jednom u cipele nalijali pivu, ima svakakvih dogodovština — priča nam.

Nakon završenog studija ekonomije u Zagrebu gdje je bio u Nacionalnom predsjedništvu Foruma mladih SDP-a, vraća se u Koprivnicu. Po godinu dana radio je u Hartmannu i Rascu, a potom dolazi u Gradsku upravu kao zamjenik Vesni Želježnjak.

— Za petnaest dana bit će godina dana — odgovara nam k’o iz topa na pitanje koliko je prošlo otkada je Vesna Želježnjak odlučila njemu prepustiti upravljanje gradom. Uobičajeni radni dan od tada mu često traje od osam ujutro do deset navečer, no u tih godinu dana, priča nam, bilo je puno lijepih trenutaka.

— Bez obzira na to što smo Melita i ja bili sami jer nekad se jako osjeti kad fali taj jedan zamjenik, u gradu veličine i značaja Koprivnice, napravili smo jako puno projekata i pokrenuli smo puno stvari. Kad sam otvarao Koprivničku bajku, kad smo se popeli na pozornicu i vidjeli onu masu ljudi u stvarno jednom velikom veselju, pomislio sam si: stvarno možemo napraviti puno.

Što se pak tiče onih teških: — Bilo ih je, ali ja karakterno nisam tip kojeg takvi trenuci izbace iz takta. Treba mi minuta-dvije da se malo sredim, ali ne dozvoljavam da me to obuzme. Sve ovo što sam prošao u politici naučilo me da se svaki težak trenutak može ispraviti i okrenuti u veliku prednost, tako da uvijek nastojim ići korak po korak.

Iako ga je obitelj uvijek podupirala u njegovom putu, prisjeća se da mu je mama jednom prilikom rekla da se nada da će sve to preživjeti. A njemu ne pada na pamet da ikad ode iz Koprivnice jer mu je kao njezinom građaninu to jedino mjesto za kvalitetan, lijep i ugodan život.

Za kraj pitali smo ga koje kvalitete i sposobnosti mora imati jedan gradonačelnik:

— Prije svega treba jako voljeti grad jer se osjeti kad netko to radi preko volje, a kad se to radi s ljubavlju. Treba se naoružati s jako puno živaca jer često ljudi znaju dolaziti sa stvarima koje su nerješive ili im ne možeš u tom trenutku pomoći. No, moraš shvatiti da i oni imaju neku tešku situaciju i moraš se staviti u njihove cipele. Moraš biti radoholičar jer takve projekte ne možeš ostvariti ako nisi maksimalno fokusiran i ako nisi, koliko god to možda demagoški zvučalo, 24 sata u poslu. Ono što je najvažnije, trebaš imati moć da što više ljudi okupiš i iz svakoga izvlačiš ono najbolje. Nije poanta gradonačelnika da bude najpametniji, najbolji i najljepši, već da može stvoriti čim veći i jači tim.

ŠALJI DALJE