Umjetnost se uvijek provlačila kroz život Borisa Matoničkina iz Virja. Iako se još uvijek povremeno bavi glazbom, danas je posvećen crtanju tintom, a svoj životni put opisuje kao mirnu tranziciju iz svijeta nota u svijet linija.
– Uvijek sam volio crtež kao način izražavanja, u bilo kojoj tehnici. Dosad je to bilo samo gledanje i divljenje majstorima, ali nakon prestanka sa sviranjem našlo se vremena i hrabrosti da se i ja okušam u tome – kaže skromno, otkrivajući kako ga je ljubav prema umjetnosti vodila u nove kreativne sfere.
Iako se crtanjem bavi tek dvije godine, Borisov rad već odaje zrelost i posvećenost. Kako kaže, u početku je to bilo kratko eksperimentiranje grafitnom olovkom, a onda je skupio hrabrosti i izvadio iz ladice set za crtanje tintom. Crtanje mu u svakodnevnom životu prvenstveno donosi mir.
– Taj prvi susret s crnim, snažnim linijama koje su neizbrisive odmah me očarao. Upravo ta neizbrisivost tinte donosi izazov i zahtjeva iznimnu koncentraciju. Izazov je to koji izoštrava fokus i koncentraciju jer je malo prostora za pogreške. Bojao sam se uopće i početi s time, u početku čovjeka plaši ta činjenica da nema gumice koja jednostavno samo obriše tintu kao što je to slučaj s grafitnom olovkom. No, već nakon prvog crteža znao sam da je to to – objašnjava Boris.
Njegov stil crtanja proizlazi iz unutarnjeg poriva i intuitivnog pristupa. Motivi su često inspirirani rodnim krajem, prostorom između Bilogore i Drave, bogatim prirodnim i tradicijskim elementima. Kako i sam kaže, motive ne bira već oni dolaze sami.
– Nikada nisam crtao po instrukcijama, već sam se prepustio mašti i dao puno povjerenje svojim rukama da kreiraju nešto. Motive ne biram nego dolaze sami, okvirna scena se formira u glavi, spontano. Ponekad je to u čekaonici kod doktora, ponekad u redu u trgovini, u šetnji ili prije spavanja kad pokušavaš isprazniti glavu ali dogodi se suprotno. Slike nadolaze kao na tvorničkoj traci. Ne volim crtati iz fotografija ili pod nekim pritiskom narudžbe. Prije prvog poteza na papiru puštam da novoformirana scena i motivi “odstoje” dva dana u “marinadi” u mojoj glavi, da se dobro začine, pa onda lagano krećem u novu avanturu – objašnjava.
Iako u crtanju koristi scene nastale u njegovoj glavi, Boris kaže kako su one uglavnom inspirirane prirodom koja ga okružuje i temelje se na stvarnim lokacijama.
– Dovoljno je samo prošetati poljskim ili goričkim putovima. Ili pak skoknuti do Drave i njezinih rukavaca. Taj prostor pretvara vas u “spužvu” koja upija stotine scena. Ovaj prostor pršti svojom vizualnom poetičnošću. Ljudi često lutaju i traže egzotične lokacije, a često im promakne činjenica kakav raj na zemlji je naša pitoma Podravina. Sjećam se jednog razgovora Mije Kovačića s televizijskim novinarom prije par godina u kojem on kaže da će ovaj kraj biti inspiracija još generacijama i generacijama umjetnika. I bio je u pravu – govori Boris koji sebe smatra sretnim amaterom.
Osim prirode, inspiraciju crpi iz naivne umjetnosti i starih grafičkih tehnika poput bakropisa i litografija, dok crtež vidi kao ravnopravan, često zanemaren način umjetničkog izražavanja. Smatra kako postoje ljudi koji crtež doživljavaju kao nedovršeno djelo, no promatranje uživo često mijenja taj stav.
– Volim stare ilustracije u knjigama prije nastanka fotografije, koje su izvorno nastale bilo kojom grafičkom tehnikom i metodom korištenom u printanju. To može biti bakropis, bakrorez, drvorez, litografija, gravure, ne mora biti samo crtanje direktno na papiru. To se proteže i do 500 godina unatrag. Umjetnici su ilustrirali na razne načine knjige pejzažima, prirodom, biljkama, životinjama i povijesnim scenama. Ipak, najdraže su mi scene pejzaža sa seoskim elementima, prirodom koja okružuje selo. Tu se onda nadovezuje hrvatska naiva za koju smatram da je unikatna u svijetu. Golemi je to povijesni bazen inspiracije koji se proteže od Albrechta Durera i njegovih bakropisa, pa sve do majstorskih crteža hrvatskih naivaca. Kroz povijest slikarstvo je uvijek dominiralo, dok je crtež često smatran nešto kao zagrijavanje ili priprema i podloga za slikarsko djelo. To je bilo potpuno nepravedno jer ako gledate neki od crteža poznatih umjetnika koji su primarno bili slikari u povijesti, to su fenomenalna umjetnička djela sama za sebe – objašnjava.
Iako je aktivno sviranje dio prošlosti, glazba ostaje važan dio njegova života, najviše kroz slušanje i pjevanje u zborovima.
– Glazba je čudo! Glazbena i likovna umjetnost se savršeno nadopunjuju, često inspirirajući jedna drugu. Istaknuo bih tu i još jednu najvažniju stvar, a to je vjera. Prije nekoliko godina vratio sam se ponovno korijenima i danas sam praktični vjernik koji redovito odlazi na Svetu Misu, pjeva u župnom zboru i trudi se njegovati duhovni život sa svim svojim usponima i padovima – ističe Boris.
Kao sretan amater, ne opterećuje se velikim planovima, već uživa u procesu stvaranja. Njegovi radovi već su pronašli mjesto na zidovima privatnih prostora i izlogu Knjižnice i čitaonice “Fran Galović” u Koprivnici, a idući korak bit će izložba u rodnom Virju u siječnju.
– U jednom trenutku počeo sam objavljivati fotografije svojih crteža na društvenim mrežama i reakcije su bile pozitivne. Prijatelji koji su vidjeli crteže uživo špotaju me da nečemu takvome nije mjesto u ladici već na zidu. Tako je to pomalo i krenulo, dobio sam priliku da se nekoliko mojih radova izloži u izlogu Knjižnice i čitaonice Fran Galović u Koprivnici u okviru programa “Prostor za Vas”. Podrška obitelji, prijatelja i kolega na poslu je velika i mnogo sam zahvalan na tome. Budućnost neka bude spontana, kao što nastaju i ideje crteža. Kad neki od umjetničkih radova popuni i uljepša zid nečijeg doma ili prostora, to je zapravo najveća nagrada za autora. I to je moje viđenje i poanta umjetnosti. Znak je to da netko poštuje vaše kreativno izražavanje. Od ostalih tehnika ponekad zaplovim u pastelne vode i to uljne pastele. No, to je zasad čisto iz znatiželje – zaključuje.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
