“Adolescent nije više dijete, a nije ni odrasla osoba. Najčešće ni on sam ne zna tko je i što je. Zna samo da je zbunjen, izgubljen, nesiguran, ranjiv, razdražljiv, labilan, povodljiv. O svemu zna po nešto, a ni o čemu sve. Više bi htio nego što bi mogao. Redovito zna što neće, a ne zna što hoće. Obezvrjeđuje iskustva odraslih, a svoja još nema. Svega mu je dosta i istodobno mu ničega nije dosta” (Torre, 2001).
Jasno je da je period adolescencije razdoblje koje je karakterizirano brojnim promjenama, javljaju se osjećaji straha, zbunjenosti, nesigurnosti, frustracije, kako kod mlade osobe, tako i kod roditelja. Osim toga, kod roditelja se potencijalno javlja i osjećaj bespomoćnosti, nedostatka kontrole, nerazumijevanja djeteta i njegovih potreba. Dolazi do promjene u ravnoteži obiteljske strukture. Međutim, bez obzira na nove izazovne uloge kako roditelja tako i djeteta, svjesni perioda adolescencije kao potencijalno rizičnog razdoblja, ipak se postavlja pitanje, mora li uvijek period adolescencije imati negativan predznak i za svakoga označavati “oluju”, “buru” i potencijalnu prisutnost raznih neprilagođenih ponašanja?
Možemo si također postaviti pitanje koliko kao društvo mlade ljude na pragu odraslosti bojimo bojama negativnog i stavljamo ih u kalup “neprilagođenog” ili “teško prilagodljivog”. Često se i u medijima plasiraju razni senzacionalistički napisi takvog karaktera, kao da će svakog trenutka negdje nešto “eksplodirati”. Da li je moguće da se na taj način previde mnogo važniji razvojni zadaci, da zbog istog roditelji ponekad i ne uviđaju stvarne probleme koji iziskuju pomoć stručnjaka, da ih zbog vlastitih negativnih proročanstava ne vide onakvima kakvi zaista jesu, da ne prepoznaju njihove unutarnje potrebe? Možemo li opće krenuti u analizu bilo kojeg mladog čovjeka, a da pritom ne razmišljamo o okolini, njegovoj primarnoj obitelji i identifikaciji s istima? Kakva obitelj je uopće potrebna mladoj osobi da se razvije u sigurnu i samosvjesnu ličnost?
U primarnoj obitelji, dijete stječe prve predodžbe o sebi, o tome koliko vrijedi, a ujedno se upoznaje i s vlastitom pozicijom unutar obitelji. Ukoliko dijete u obitelji osjeti povjerenje, razumijevanje, toleranciju, razvit će pozitivan odnos prema svojim uzorima, ali i samome sebi. Ukoliko dijete u roditelju osjeti nepovjerenje, strah, nesigurnost, svoje nezadovoljstvo može prenijeti i na odnose s drugima u svojoj neposrednoj okolini.
Bez obzira na to što je mladima u adolescenciji važan osjećaj vlastite neovisnosti i želje da zakorače u svijet odraslosti, obiteljski angažman i dalje ostaje važan faktor koji utječe na razvoj socijalnih interakcija djeteta van obitelji. Kako bi se adolescent razvio u mentalno, emocionalno i socijalno stabilnu i zdravu odraslu osobu, važno je da u primarnoj obitelji vladaju toplina, prihvaćanje, da su pravila ponašanja i očekivanja jasno definirana i primjereno argumentirana, da članovi obitelji kvalitetno i otvoreno komuniciraju.
Odnosi među roditeljima imaju snažan utjecaj na brojne aspekte obiteljskog života i dječje, ali i adolescentske socijalne prilagođenosti. Emocionalna klima u obiteljskom okruženju u kojemu dijete ili adolescent živi i odrasta najznačajniji je čimbenik zdravog mentalnog razvoja. Ukoliko je dijete u obiteljskom okruženju učestalo izloženo roditeljskim konfliktima, adolescent se može “izgubiti” u potrazi za vlastitim identitetom, koji je ujedno i jedan od najvažnijih razvojnih zadataka u periodu adolescencije.
U radu u Obiteljskom centru, često se susrećemo upravo s populacijom adolescenata, ali i njihovim roditeljima koji nerijetko uslijed izazova u odgoju adolescenata, zatraže i našu podršku i pomoć. U slučaju da dijete pokazuje nagle promjene u ponašanju, na način da gubi interes za hobije i aktivnosti koje su mu prethodno bile važne i značajne, izolira se od obitelji i vršnjaka, dolazi do naglih promjena u školskom uspjehu ili općenito do nekih velikih promjena ili gubitaka u životu djeteta (razvod, smrt bliske osobe), možete nam se obratiti s povjerenjem.
Stručna osoba će saslušati roditeljsku opservaciju problema, provjerit će roditeljska očekivanja te će istovremeno nastojati sagledati roditeljsku poziciju, ali isto tako i poziciju djeteta. Nastoji se procijeniti i kakav pristup ima roditelj spram djeteta kako bi se lakše mogla razumjeti potreba djeteta da svoje ponašanje ispoljava na određeni način. Što je to što je dijete “gura” u potencijalno neprilagođeno ponašanje? Za početak, veoma je važno razumjeti razvojne zadatke adolescencije o kojima se također i educiraju roditelji, te upravo uz takvo razumijevanje možemo lakše podržati mladu osobu na putu prema uspješnijoj adaptaciji. Ono što je također važno imati na umu je da adolescent zaista ima snažnu potrebu da samostalno donosi odluke pa je isto veoma važno izbalansirati kroz odgoj, a sve u svrhu kako bi u odrasloj dobi osoba mogla jasnije preuzimati odgovornost za sebe, svoj život i svoje izbore.
“Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Obiteljskog centra Područne službe Koprivničko-križevačke”
