Završilo je ovogodišnje izdanje Festivala žena iz ruralnih područja Koprivničko-križevačke županije, a mi vam tijekom ovog tjedna donosimo priče žena koje su se predstavile na ovoj jedinstvenoj manifestaciji.
Podsjetimo, riječ je o festivalu koji promovira ženu i koji se provodi s ciljem afirmacije žena, odnosno različitosti njihovih života. Jedini zadani kriterij za sudjelovanje u manifestaciji je da svaka žena prepozna festival kao jedinstvenu priliku za promociju, prezentaciju svojega života i svega onoga što joj je važno.
>> FOTO Uspješno održan Festival žena iz ruralnih područja Koprivničko-križevačke županije
Na ovogodišnjem Festivalu predstavilo se tako 13 žena, a jedna od njih bila je Biserka Horvat koja živi u Koprivničkim Bregima, a rođena je 27. rujna 1951. godine u mjestu Jabučeta kraj Bjelovara, gdje je pohađala dio osnovne škole, a nastavak u Virju do kojeg je pješačila osam kilometara.
Osnovala je obitelj vrlo mlada, sa 17 godina sa suprugom Ivanom u Koprivničkim Bregima. Ima dvije kćeri Lidiju i Irenu i petoro unučadi na koje je jako ponosna. Već u mladosti nije željela prihvatiti samo ulogu domaćice koja bude sa svekrvom kuhala i radila u vrtu. Oduvijek ju je privlačilo oblikovanje tkanine gledajući baku i mamu, koje su šivale i našivavale pa je upisala i uspješno završila tečaj šivanja. Počela je šivati za svoje potrebe, sebi, svekrvi, djeci i užoj familiji. Biserka je oduvijek imala afiniteta za modu i voljela je lijepe odjevne kombinacije pa je uz pomoć časopisa Burda pratila modne trendove i sve više šivala, a često i kreirala raznu odjeću.
Budući da je dugi niz godina i društveno vrlo aktivna kao članica Udruge žena Bregi, sada ima status počasne članice. U udruzi žena je puno pekla kolače, kreirala i pomagala u šivanju Bregovske obleke koju je izradila Udruga žena Bregi 1982. godine. Obitelj se bavila poljoprivredom uzgajajući puno zelja i bili su među prvim proizvođačima zelja u Bregima. Uzgajali su papriku, kukuruz, pšenicu, sušili sijeno i obrađivali dva vinograda. Biserka je uvijek s posebnim marom vodila brigu o gospodarstvu i uvijek je doprinosila da kuća i okućnica lijepo izgledaju i budu uređeni u skladu s trendovima. S posebnom voljom je jednom tjedno odlazila u Zagreb, gdje je u specijaliziranim dućanima kupovala posebne uporabne i ukrasne predmete, kojih nije bilo u Koprivnici. Uživa u svom o porculanu, kobaltu, limonschau, kristalu i drugim vrijednim stvarima. Iskoristila je priliku za svoj hobi pa je kupovala u Mađarskoj i Njemačkoj, kad je putovala sa suprugom koji je kupovao traktore u inozemstvu. Sakupila je mnoštvo vrijednih predmeta pa je uz starinski namještaj, koji je ona restaurirala, njezin dom pravi muzej. Jako voli cvijeće i s veseljem uređuje okućnicu raznim cvijećem – pelargonijama, fuksijama, tulipanima sa željom da joj okućnica lijepo izgleda, za što je i nagrađivana.
Vrlo druželjubiva su obitelj, suprug je glazbenik, koji je godinama svirao trubu i bas u poznatom sastavu Pajdaši, a glazbenu tradiciju je nastavio unuk, koji je vokal i svira klavijature u grupi Tragovi. Kao obitelj koja je uvijek okupljala kumove, prijatelje i puno gostiju, Biserka je pekla i puno kolača koji su bili neizostavni dio jelovnika. Pekla je torte i kolače za svatove te je puno puta pomagala lokalnoj kuharici kod pripreme svatova u izradi torti i kolača. Stoga Biserka kaže da je samouka kuharica i slastičarka, a najbolje spravlja Bregofsku pitu, za koju je bila inicijatorica da se zaštiti recept. Upravo u njezinom domu je snimana pripravu Bregofske pite. Na njezinom etno imanju u Subotici Podravskoj snimala se dokumentarna emisija također o Bregofskoj piti, gdje je Vidoslav Bagur iz Hrvatskog sabora kulture dao posebnu pohvalu Biserkinoj Bregofskoj piti. U njezinom domu je snimana i emisija “Božićni običaji u Koprivničkim Bregima”, gdje je sudjelovala cijela obitelj te su prikazali običaje i jela koja su se spremala na Badnjak. Sudjelovala je na Interslastu-kongresu slastičarstva u Tuheljskim toplicama, u emisiji Dobro jutro Hrvatska te na kongresu pekarstva u hotelu Turist u Varaždinu, gdje je s članicama udruge pripremala Bregofsku pitu. Posebna ljubav joj je sakupljanje starina, svega što je podsjeća na djetinjstvo i na prošlost na što je jako ponosna.
Dugi niz godina je sakupila veliku zbirku starina od namještaja do tkalačkog stana, starih uporabnih predmeta, ručnika, stolnjaka, jastučnica stare obleke i ostalog. Etno zbirka je na obiteljskom imanju u Subotici Podravskoj. U slobodno vrijeme je kao vrlo svestrana uz sve još i našivavala goblene i heklala. Također ima nared na kojemu zna tkati. Biserka je djelovala i humanitarno. Za vrijeme Domovinskog rata među prvima je u svoju kuću primila sedam prognanica, a kasnije peteročlanu obitelj, koja je ostala kod njih dvije godine, kao dio obitelji. Kasnije je još godinu dana bila kod njih djevojka iz Vukovara s ocem. Bila je radosna jer je mogla pomoći ljudima koji su ostali bez doma. Također je bila i aktivna članica Crvenog križa u Bregima.
Biserki je u pratnji bila kći Irena Sobota Margetić koja je ponosno nosila bregovsku obleku, ali i načelnik Općine Koprivnički Bregi Mato Kuzminski u narodnoj nošnji koji je htio pokazati posebnu potporu svojoj mještanki.
Ana Ištvan bila je predstavnica domaćina iz Novigrada Podravskog, gdje je i rođena 28. srpnja 1946. godine.
Djetinjstvo je provela u obrtničkoj obitelji, otac je bio soboslikar, uz kojega je zavoljela čaroliju boja, slikarstvo te likovnu umjetnost pa je i sama slikala. Majka domaćica se bavila ručnim radom i tako i njoj usadila tu ljubav. Osnovnu školu je završila u Novigradu Podravskom, a nakon toga je završila gimnaziju u Koprivnici. Sanjala je o fakultetskom obrazovanju i to umjetničkog, slikarskog smjera, koje su joj roditelji mogli omogućiti. No ljubav je odredila životni put te se nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja udala i život je krenuo u sasvim drugom smjeru. Ima dvije kćeri Željku i Lidiju, a već je 11 godina udovica. Život ih nije mazio kao i mnoge druge pa je u početku bračnog života bila domaćica, koja je brinula o kćerima i domaćinstvu.
U slobodno vrijeme, često i noću šivala je odjevne predmete kćerima i sebi, a kasnije i mnogima u Novigradu. Od djetinjstva je zavoljela ručni rad, ručno i strojno vezenje, heklanje i štrikanje, čime su se bavile baka i majka, te se uz njihovu pomoć upustila i u taj posao. Često je s posebnim veseljem i kreirala odjeću. Mnogi su prepoznali kvalitetu i mar te rado naručivali razne predmete za djecu, ali i za odrasle. Nakon šest godina se zaposlila u Bilokalniku u Koprivnici, gdje je zaslužila mirovinu. Suprug je također bio u radnom odnosu, ali se pored toga bavio i poljoprivredom, stočarstvom i vinogradarstvom pa mu je često pomagala, iako je to uz posao i kućanske poslove bilo dosta naporno. Kćeri su zasnovale svoje obitelji. Postala je baka četvero unučadi. Željela je sreću da doživi i postane i prabaka jer joj je bio dijagnosticiran tumor dojke, čije je liječenje uz Božju pomoć uspješno završilo. Postala je prabaka i prošle godine je čuvala jednog praunuka, a ove godine čuva drugog jer su roditelji zaposleni. Ana kaže kako kao udovica sama odlučuje o svemu i ima više vremena za svoje hobije i kreativne radove.
Uživa u svojem povrtnjaku, voćnjaku, cvijetnjaku, a ručni rad i razne kreacije dolaze do punog izražaja. Voli peći kolače i torte, ali njezini najviše vole štruklje, jabučare i presne mazanice. Društveno je aktivna pa je na njezinu inicijativu okupila umirovljene žene, koje vole pjesmu, ples i druženje pa ih često nazivaju “deklice Zlatne dobi”. Njeguju pjesme i plesove njihove mladosti, kako ne bi pale u zaborav. Obnovile su i prikupile novigradske narodne nošnje koje ponosno nose prilikom svojih nastupa u Novigradu, a bit će prilike i u širem okruženju. Ana voli narodnu nošnju pa se i predstavila u novigradskoj nošnji.
U pratnji joj je bio zet Ivan Štefov.
