Subota, 21. svibnja 2022.

FOTO: SESTRINSTVO KAO POZIV Gabrijela, Lovro i Biserka: Radimo nepredvidiv i izazovan, ali i najljepši posao na svijetu

Svake godine 12. svibnja, na dan rođenja utemeljiteljice i začetnice modernog sestrinstva Florence Nightingale, obilježava se Međunarodni dan sestrinstva – jedne od najhumanijih profesija.

Posljednje dvije godine cijelo društvo suočilo se s izazovima kakve nitko od nas nije mogao ni zamisliti, a upravo su medicinske sestre i tehničari u pandemiji koronavirusa bili na, mogli bismo reći, prvoj crti obrane i dali veliki doprinos u borbi protiv bolesti COVID-19. I ako izuzmemo epidemiološku situaciju koja nas je zadesila, oni nebrojeno puta vikende, praznike, blagdane i noći provode na odjelima sa svojim pacijentima, umjesto sa svojim najmilijima. Kako se nose s teškim životnim situacijama svojih pacijenata, njihovim obiteljima, stresom, pandemijskim uvjetima, ali i o lijepim trenucima i izazovima ovog poziva, razgovarali smo s dvije medicinske sestre i jednim tehničarom koprivničke Opće bolnice Dr. Tomislav Bardek.

Prvostupnika sestrinstva u Jedinici intenzivnog liječenja Lovru Šoštarića sestrinstvo prati cijeli život. Njegova majka je medicinska sestra i ta mu je profesija odmalena bila dobro poznata u obitelji, a već kao mali zamišljao se u nekom obliku pomaganja i humanitarnosti koji se vežu za ovu struku.

– Svaki dan je u Jedinici intenzivnog liječenja različit. Dosta je medicinsko tehničkih postupaka i nepredvidivih situacija. Dolazimo na posao, a ne znamo što nas čeka taj dan ni kakav pacijent nas čeka, tako da je svaka smjena nepredvidiva i posebna – objašnjava Šoštarić.

Ono što mu je lijepo i što je zapravo sama bit njegove struke je upravo pomaganje bolesnica i nemoćnima.

– Želio bih zahvaliti svima u Jedinici intenzivnog liječenja što su me prihvatili kao mladog kolegu, starije kolegice su me učile i savjetovale, a to je lijepa strana priče jer nastaju prijateljstva. Što se tiče negativnih strana, radite s ljudima koji su teško bolesni, a ono što mi najteže pada jest kada nam stignu djeca. Trudim se odvojiti posao i privatan život, ali to baš nije lako. Moja obitelj je u zdravstvu pa tu nastaju teme za razgovor i promišljanja, ali svi bismo trebali doma dolaziti čiste glave – smatra ovaj mladi prvostupnik sestrinstva.

Snimio Tomislav Matijašić.

Baš kao i on, i primalja u Rodilištu Biserka Geršić točno je znala čime se želi baviti.

– Moja majka je bila spremačica u rodilištu i kao dijete sam joj često dolazila na posao. Došli su upisi u srednju školu. U Koprivnici tada nije bilo medicinske škole pa sam odlučila upisati primaljstvo u Vinogradskoj bolnici. Nisam pogriješila. Svoj posao jednostavno obožavam i ne bih mogla raditi ništa drugo – naglašava Geršić.

Kaže kako ne postoje dva jednaka dana jer nikad ne znaju koliko će im trudnica stići.

– Naš odjel je najljepši odjel. Mi smo jedini koji se vesele boli. Bol je ta koja stvara život, jer bez boli nema niti onog prekrasnog čina i malog stvorenja koje dolazi na kraju. Najljepše je da dobijete zdravo dijete i da je majka dobro – objašnjava nam.

Napominje da je koronavirus jako utjecao i na njihov odjel jer zbog epidemioloških mjera i protokola nisu bile dozvoljene pratnje na porodu, niti posjete.

– Sva sreća da imamo mobitele. Nije isto, ali barem su se mogli vidjeti putem video poziva. Sad kad razmišljam, puno prije ove situacije isto smo bili zatvoreni, gledali su se kroz prozore i mahali si, djeca su se također pokazivala preko stakla. Onda smo se s vremenom otvorili i omogućili posjete. Zahvaljujući povoljnoj epidemiološkoj situaciji, trenutno su dozvoljene posjete, a najčešće dolaze očevi jednom dnevno na 15 minuta – naglašava.

Snimio Tomislav Matijašić.

Za razliku od naših prethodnih sugovornika koji su odmalena znali što žele u životu raditi, diplomirana medicinska sestra koja radi na Odjelu pedijatrije Gabrijela Pavičić govori nam kako, kao ni većina djece u toj dobi, nije znala što upisuje, no posao joj je postao velika radost i sreća, ispunjava ju u potpunosti i zato je nadograđivala svoje znanje i ulagala u sebe.

– To nije posao nego poziv. Kad upisujemo sestrinstvo, mi zapravo ne znamo što je to sve do onog trenutka kad uđemo u zdravstvenu ustanovu i vidimo jesmo li za taj poziv ili nismo. Kad sam prolazila odjele tijekom pripravničkog staža, mislim da sam prepoznala ljubav prema radu s djecom pa sam na kraju tu i dobila posao – napominje i dodaje kako je svaki dan na poslu jako izazovan i ni jedan nije isti.

Svaki je, ističe, nepredvidiv, i nikad ne znaju što ih sve čeka, jer se osim s akutnim pacijentima susreću i s teško bolesnim, palijativnim pacijentima, a objašnjava nam kako rad na Odjelu pedijatrije podrazumijeva ne samo rad s malim pacijentima već i s njihovim roditeljima.

S obzirom na to da je i sama majka troje djece, govori kako joj je najteže kad im stigne teško bolesno dijete, a posebno ako je dobi kao njena djeca. No ističe i da svaki dan nosi lijepe trenutke zbog kojih kući odlazi s osmijehom.

Ono što joj je ove posljednje dvije godine teško palo jest situacija s koronavirusom koja se posebno odrazila na Odjel pedijatrije.

– Svima nam je bilo teško, a nama je posebno težak bio moment odvajanja roditelja od djece. Maksimalno smo se trudili djeci omogućiti sve, a roditeljima smo bili na raspolaganju 24 sata. Mogli su nazvati i pitati, a dočekali smo napokon i taj dan da mogu doći posjetiti svoje dijete. Nitko nije bio pripremljen na ovu situaciju. Bili smo izolirani, ustanova se zatvorila u potpunosti, ali sada sve ide na bolje – zaključuje Pavičić.

Snimio Tomislav Matijašić.

Da je pandemija koronavirusa izmijenila cijeli zdravstveni sustav govori nam i glavna sestra bolnice Ružica Evačić.

– To je situacija na koju nismo bili pripremljeni, no mi smo naučili raditi i upravljati i u kriznim situacijama. Niti jedan dan na poslu nije nam bio isti. Došlo je do izmještanja odjela, otvaranja novih prostora, na dnevnoj bazi smo dogovarali gdje će tko raditi. U jednom trenu je bilo razmješteno 60 medicinskih sestara. Dođete na posao ujutro, taj dan radiš na jednom mjestu, već si sutra na drugom. Primalje su nam pomagale u sestrinskom poslu, terapeuti su nam pomagali u radu na odjelu – napominje.

Kao glavnu sestru bolnice najviše ju je mučilo da i same medicinske sestre i tehničari ne obole.

– Znalo se dogoditi da je u datom momentu zbog bolesti, bolesti djeteta, propisanih izolacija i do 30 medicinskih sestara bilo izvan ustanove. Jedan glas iznutra govorio nam je da moramo izdržati. U cijeloj toj situaciji ni jednom nisam čula “neću”, a premještali smo odjele, krevete, aparaturu. Bilo nam je teško, ali nismo stali. Pogotovo nam je teško kada na društvenim mrežama čitamo ružne komentare o nama, ali mi smo isto ljudi koji imamo svojih problema i koliko god se trudili i učili ostaviti ih kod kuće, nekad je to nemoguće i to je normalno. Nije ljudima drago kada im kažemo da nema pratnje pri porodu ili da majke ne smije biti kraj djeteta. Ne radimo to jer mi to tako želimo, nego zato što želimo dobro onome koga liječimo i zato što postoje protokoli kojih se i mi moramo držati – pojasnila je Evačić koja je jako ponosna na sve svoje medicinske sestre i tehničare koji su radili i spašavali živote u teškim uvjetima, pod zaštitnim odjelima.

Snimio Tomislav Matijašić.

Ružica Evačić: U našoj bolnici rade 372 medicinske sestre, od iduće godine dozvoljen upis još jednog razreda za ovo zanimanje

U registru Hrvatske komore medicinskih sestara iz Koprivničko-križevačke županije registrirane su 983 medicinske sestre i tehničari, od čega je 667 medicinskih sestara opće njege, 268 prvostupnica sestrinstva, dvije diplomirane medicinske sestre i 46 magistara sestrinstva. Trenutno su 842 aktivne medicinske sestre, a to znači da je u fazi mirovanja njih 159.

Podaci su to koje nam je iznijela glavna sestra Opće bolnice Dr. Tomislav Bardek, odnosno pomoćnica ravnatelja bolnice za sestrinstvo Ružica Evačić.

– Od 983 registrirane medicinske sestre, u našoj bolnici ih rade 372, a 133 su prvostupnice, 23 magistre i dvije diplomirane medicinske sestre. Važno je naglasiti podatak da na 1.000 stanovnika u Koprivničko-križevačkoj županiji dolazi 8,1 medicinska sestra, odnosno tehničar, a u Hrvatskoj 9,1 pri čemu su u izračunu obuhvaćene sve razine obrazovanja medicinskih sestara. U zapadnim zemljama samo visokoobrazovanih medicinskih sestara je 11 na 1.000 stanovnika. To potvrđuje činjenicu nedostatka sestrinskog kadra u Hrvatskoj gdje na 1.000 stanovnika dolazi 4,1 prvostupnica, a u našoj županiji ih je na 1.000 stanovnika 3,1. Pritom, u izračun su uključene i prvostupnice, diplomirane medicinske sestre i magistre sestrinstva – objašnjava Evačić.

Kada je riječ o našoj bolnici, pojašnjava kako postoje tri načina izračuna potreba za ovim kadrom – jedan je sistematizacija radnih mjesta s najidealnijim projekcijama za budućnost, drugi je prema pravilniku minimalnih uvjeta, a treći je izračun medicinskog osoblja prema količini potrebne zdravstvene njege.

Snimio Tomislav Matijašić.

– Vidljivo je da se naša sistematizacija jako dobro slaže sa kategorizacijom bolesnika prema količini zdravstvene njege. S obzirom na to da su medicinske sestre digle ljestvicu kvalitete provođenja zdravstvene njege, tu možemo govoriti o velikom prostoru za još personala – smatra glavna sestra bolnice.

Govori nam kako je 2005. godine na snagu stupila Direktiva 2005/36 EZ kojom se srednjoškolsko obrazovanje za ovo zanimanje produljilo sa četiri na pet godina.

– Tada smo u jednoj godini izgubili gotovo 4.500 medicinskih sestara jer se jedna godina zapravo preskočila. Što se tiče naše ustanove, analizom ljudi koji su nam došli i onih koji imaju pravo na mirovinu, riječ je o njih 60-ak, dolazimo do toga da ako ih ne možemo zamijeniti, onda smo u problemu. Prikazali smo Županiji taj problem, oni su prema resornom ministarstvu uputili apel i od iduće školske godine dozvoljeno je upisati dva razreda ovog zanimanja – pojašnjava Evačić

Ističe kako je problem i u upisnim kvotama, odnosno upisuje se manje učenika u jedan razredni odjel.

– Nekada smo u razredu imali 36 đaka, a sada ih se maksimalno upisuje 24. E sad, ako upišemo dva razreda po 24, nismo napravili tako veliku brojku, ali je opet više od brojke 24. Normalno je i da se netko ne nađe u tom zanimanju pa odustane i tako na kraju petog razreda bude njih 18. Nadalje, omogućeno im je i daljnje školovanje, a neki posao potraže i u inozemstvu – zaključuje Evačić koja je 26 godina bila vanjska suradnica u Srednjoj školi Koprivnica.

Glavna sestra bolnice ističe kako je cijela Uprava bolnice na čelu s ravnateljem dr. Matom Devčićem svakodnevno razmatrala trenutnu situaciju i donosila odluke oko organizacije zdravstvene skrbi.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.