Petak, 19. travnja 2024.

FOTO Autentičan (ne)red Hane Belobrk: Umjetnost je moj način bijega, ali i prikaza emocija, razmišljanja i svakodnevice

Virtualni crteži, radovi na platnu, murali, maske, animacije, tetovaže… Tek neke su to kreativne čarolije kojima se već nekoliko godina svakodnevno bavi mlada koprivnička umjetnica Hana Belobrk.

Kako nam i sama govori, njen umjetnički put započeo je još od malih nogu kada je polazila radionice crtanja, no, priznaje, u ranim fazama riječ je bilo samo o “bacanju boja bez ikakve povezanosti”.

– To vam je ono razdoblje kada roditelji “tjeraju” djecu da se bave nečime kreativnim jer bi svaki roditelj htio za svoje dijete reći da je kreativac. Za početak svog umjetničkog puta stoga krivim radionicu koju sam pohađala i svoje roditelje. U međuvremenu sam odustala od radionice i nastavila svoje školske obaveze, ali sam uvijek voljela crtkarati. Ozbiljnije sam se počela zanimati za umjetnost u završnom razredu Gimnazije Fran Galović kada mi je počelo gorjeti pod petama da odlučim što ću nakon srednje škole. Tad me i uhvatila neka uobičajena tinejdžerska kriza identiteta, a crtanje mi je bio način kako je izbjeći – otkriva Hana.

Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja koprivničku adresu zamijenila je onom na moru – upisala je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci koja je, ističe, uvelike utjecala na razvoj njenih likovnih vještina.

– Studiranje na akademiji nudi sasvim drugačiji pristup, kroz cijelu godinu intenzivno radimo i vježbamo. Stalno sam okružena ljudima koji se time bave, pogotovo kolegama s kojima dijelim prostor pet dana u tjednu od jutra do mraka, preostaje nam samo da počnemo i spavati na akademiji. Profesori su uvijek otvoreni za razgovor i suradnju te je individualan rad sa studentima intimniji. Što se tiče razvoja kreativnosti, akademija samo potiče kreativnost, ali ne pomaže previše kod njenog razvoja, ponekad je zna malo i umrtviti – ističe.

Usprkos svim prednostima visokoškolskog obrazovanja pod stručnim kistom, Hana smatra kako akademski umjetnik nužno ne mora zapravo i biti umjetnik, u punom smislu te riječi.

– Mnogi se možda ne bi složili s time, no sve možeš naučiti sam, kao i kod bilo kojeg oblika učenja, pogotovo u ovo doba gdje su nam sve informacije dostupne. Akademija služi kao institucija koja potiče predanost prema radu i nudi prostor za stvaranje – napominje.

A kako bi prostor za stvaranje bio oslikan najsjajnijim bojama, svakom umjetniku ispunjavanje bijele praznine nosi svoju svrhu, odnosno ulogu.

– Prvenstveno mi se sviđa uloga umjetnosti koju je imala kroz cijelu povijest, kao i dan-danas; umjetnost je odraz društva, podložna je i prilagodljiva vremenu u kojem se nalazi. Osobno mi predstavlja neki način bijega, a istovremeno je prikaz mojih emocija, razmišljanja ili svakodnevice koju prikazujem u svom stilu – objašnjava i dodaje kako striktna pravila ipak ne moraju postojati pa umjetnost može biti prisutna i iz estetskih razloga, što većinom i je slučaj u Haninim radovima.

Virtualni (ne)red sramežljive Shy

Posebno je zanimljivo kako ova mlada umjetnica svoje radove s publikom, ali i kolegama umjetnicima dijeli putem društvenih mreža, a da bi cijela priča bila potpuno usklađena s prednostima virtualnog predstavljanja vlastite osobnosti, Hana se na društvenim mrežama predstavlja s jedinstvenim korisničkim imenom – Shy.

– Shy se zovem jer sam po karakteru shy, odnosno sramežljiva, no ime nije nastalo zbog toga, već zbog nekog glupog videa na YouTubeu. S godinama sam shvatila da mi to ime zapravo ide uz osobnost, dok društvene mreže vidim kao odličan alat za širenje umjetnosti, pogotovo jer je umjetnička scena u Hrvatskoj dosta nerazvikana – ističe.

Virtualni profil tako je njen svojevrsni javni dnevnik pomoću kojeg kolažira sve što radi.

– Većina mojih radova na Instagramu su digitalne ilustracije. Ne biram točno određene motive, oni se sa svakim godišnjim dobom mijenjaju, kao i moj stil. Smatram da je moj profil samo veliki kaos – isprobavam različite tehnike, od crtanja, slikanja do izrada maski, animacija i tako dalje – naglašava Hana.

Ipak, u velikom virtualnom kaosu postoje određena pravila. Svaki Hanin rad tako nastaje kao ideja, potom se pretvara u skicu, a završava kao krasno autorsko djelo.

– Digitalna ilustracija može nastati na način da mi sine ideja, onda počinjem tražiti reference i fotografije koje bi mi mogle pomoći u realizaciji, no to nije nužno, ponekad mi iz glave dođe neki motiv. Najteži i najbitniji dio je možda stvaranje skice, nju većinom radim olovkom na nekom papiru ili direktno crtam na tabletu. Skica je kostur rada, a ako se radi o složenijem radu koji zahtjeva puno elemenata, onda će i vrijeme izrade biti duže. Nakon toga gradim ton, linije, plohe i boje. Naravno, u procesu stvaranja uvijek ima potprocesa. Vrijeme izrade ne mogu točno definirati, sve to ovisi o složenosti rada, može trajati minutu, a može i 12 godina – kroz šalu prepričava Hana.

Dodaje kako ni sama nije sasvim sigurna kako bi se točno zvao umjetnički pravac kojim se bavi, motive gradi na način da proučava različite radove i stvari koje nas okružuju, dok tehnike stvaranja ovise o radovima pojedinačno. Po pitanju izložbi, 2016. godine izlagala je s kolegicom Majom Gregor, a sljedeće godine u planu ima održati njih nekoliko.

– Mogla bih reći da se moji motivi kreću u nekom fantasy svijetu – volim slikati ljude, figure i njihove deformacije. Trenutno me drži neki stil s fluorescentnim bojama, kao da želim nacrtati neku rave ili trippy atmosferu sa svakodnevnim prizorima, iako nisam osoba koja odlazi na takva mjesta – govori.

Izrađuje i maske, oslikava gradske zidove, počela je tetovirati

Na spontan i neočekivan način Hana je počela izrađivati i maske. Ne one kirurške, naravno.

– Prijateljica u Rijeci me zamolila bih li mogla napraviti masku za njen film. Radilo se o maski miša i to je bio prvi puta da sam ozbiljnije počela proučavati tehniku kaširanja, a da nije lijepljenje mokrog brašna na balon. U to vrijeme jako sam se zagrijala za kiparstvo i imala sam ga kao izborni predmet. Taman su nas i opet zatvorili zbog cijele ove COVID situacije i nismo imali modela na kolegiju kiparstva, jednostavno smo bili prisiljeni raditi slobodnu temu. Profesoru sam došla s idejom izrade maski jer sam guštala u izradi maske miša, i tako sam počela raditi na cijeloj seriji. Nakon toga, za njih sam napravila i cijeli kostim i fotkala ih s modelom. To je ostavilo pozitivne reakcije, tako da sam i dobila mogućnost da radim maske za odličnu ekipu iz Moonlight Sessionsa, moj rad nalazi se i na coveru za pjesmu jednog koprivničkog kantautora. U budućnosti definitivno planiram raditi još maski, samo u punoj boljoj verziji, jer sam malo proširila svoje znanje o kaširanju i modeliranju – objašnjava.

Poseban djelić Haninog kreativnog (ne)reda su i murali, odnosno ulična umjetnost. Ova grana u društvu izaziva oprečnost pa dok jedni smatraju kako gradske zidove oslikavaju umjetnici, drugi tvrde kako je riječ o vandalima. Spomenimo i umjetnika, ili vandala, kako vam je draže, koji je nedavno oslikao nekoliko koprivničkih zidova, a potom dobio kaznenu prijavu. Hanino je mišljenje da je žalosno što i dalje postoji stigma o grafitima kao vandalizmu.

>> Podnesena kaznena prijava protiv ‘umjetnika’ koji je ugljenom i pastelnim bojama pošarao nekoliko zidova u Koprivnici

– To mišljenje dolazi od tagiranih neprimjerenih riječi koje su grafitirane svugdje po gradu. Neki grafiti su stvarno neprimjereni, ali ima i onih koji su smiješni i nose neku poruku. Zanimljivo mi je kako su ti grafiti nastali, iz nekog hira da se nešto izjavi i pokaže javnosti. U tome ima čari, no ne mogu negirati da je riječ o uništavanju javne imovine. Zidno slikarstvo je već dugo prisutno u umjetnosti, no grafiti postaju trend oko 90-ih godina gdje se više ne rade zbog nekog buntovničkog hira, već imaju svrhu ukrašavanja grada i povezivanja sa zajednicom. Grafit je majka murala, glavna razlika je da se grafiti rade pomoću sprejeva, a murali bojama za zidove – objašnjava Hana i dodaje kako je i sama dio koprivničkog Street Art Festivala pa njeni murali tako na nekoliko koprivničkih zidova uljepšavaju grad, o čemu smo već i pisali.

>> FOTO Oslikani zid kao svjedok vremena: Shy i Blanana potaknuti koronom napravili mural u Kampusu

Uz sve navedeno, Hana se bavi i tetoviranjem, iako nam naglašava kako je s ovom granom umjetnosti tek počela.

– Trenutno radim samo tehniku stick’n’poke. Uvijek su mi se sviđale tetovaže i bila sam fascinirana njima. Puno sam gledala i upijala od kolege Blanane koji me i gura da se aktivnije počnem baviti tetoviranjem. Još učim, ali zasad mi se jako sviđa – otkriva.

Po pitanju nadolazećih planova, Hana odgovara kako ne gleda daleko u budućnost, već vremenu želi ostaviti da pokaže svoje.

– Bavim se završnim radom i projektom “Okiza” s kolegicom Lindom Štimac gdje ćemo pomoću otpada napraviti instalaciju kako bismo riješile problem smeća na području grada Opatije. Sljedeće godine imam u planu puno drugih stvari poput kratkog filma, masiki, slikarstva, pokojih tetovaža… Pozz, Shy – zaključuje Hana.

zatvori