Mlada Koprivničanka Lea Bijač sa svojih 26 godina dosad je posjetila 43 zemlje, bila na sedam kontinenata, kupala se na Antarktici, plivala s morskim psima, spavala u šatoru preko puta kojeg su obitavali krokodili, jela pržene tarantule, imala bliske susrete s lavom, leopardom i slonom, družila se s Masaijima u Africi i tako u nedogled.
Doživljaja, sjećanja, zgoda i nezgoda je toliko da zaslužuju svoje mjesto u knjizi, a upravo na taj korak odvažila se ova mlada novinarka koja svoje akademsko obrazovanje nastavlja na diplomskom studiju Sveučilišta Sjever.
– Moja prva knjiga, knjiga putopisa imena “Ti (pusto)loviš” u pripremnoj je fazi u tiskari. Ona sadrži kako opise, tako i fotografije putovanja po Antarktici, Vijetnamu i Kambodži, Keniji i Tanzaniji i Tajlandu. Bilo bi sasvim sebično od mene iskustva koja sam proživjela zadržati samo za sebe, tako da sam ih odlučila podijeliti i s onima željnima egzotike, prirodnih ljepota, pustolovina i, mjestimično, humora, a i lijep je osjećaj znati da ovome svijetu nešto i ostavljam. “Ti (pusto)loviš” izići će i biti i fizički opipljiva, nadam se, u periodu ne duljem od dva mjeseca – rekla je Lea i posebnu zahvalu uputila svom tati, koji joj je sve te posjete i omogućio i bio najbolji mogući suputnik.
Upravo je tata taj koji joj je usadio ljubav prema putovanjima koji je sa dalekim i egzotičnim destinacijama počeo prateći hrvatsku nogometnu reprezentaciju po svjetskim prvenstvima.
– U svijet avantura i raznih dogodovština ubrzo je uvukao i mene kad mi je bilo nepunih 11 godina. Tako sam avionom prvi put poletjela na Gran Canariju u sastavu Kanarskih otoka u blizini zapada afričkog kontinenta. S godinama su uslijedili i Egipat, Dominikanska Republika, Kuba, Grčka, Sjedinjene Američke Države, Singapur, Australija, Novi Zeland, Norveška, Argentina, Paragvaj, Urugvaj, Antarktika, Turska, Tunis, Kina… Međutim, po tom pitanju nikad nije dosta i uvijek postoje afiniteti i želje za još, još i još – prisjetila se Lea koja se u brojenje svih zemalja koje je posjetila upustila tek nedavno.
Broj po broj dao je zbroj od 43 države na svih sedam kontinenata, uključujući i dotad za nju nedostižnu Antarktiku.
– Krstareći poluotokom provela sam dva divna tjedna i imala, kako bliske, tako i upečatljive susrete s albatrosima, tuljanima, pingvinima i kitovima. Potpuno je drugačiji doživljaj diviti se životinjama u njihovom prirodnom okruženju, za razliku od onih u umjetno stvorenim uvjetima zooloških vrtova. Ne planiram stati na broju 43 – istraživat ću svijet i upijati njegovu mekoću sve dok bude zdravlja, mogućnosti i sreće – istaknula je.
Ova mlada pustolovka i avanturistica isprobala je uistinu neobične, a mogli bismo reći i na prvi pogled opasne stvari.
– Jeste li znali da se granica između Kanade i SAD-a na vodopadima Niagare može prijeći i pješke, preko dvjestotinjak metara dugačkog mosta? Da se u divljinama osobito zapadnog dijela Australije klokana, nažalost, gotovo više susreće pregaženih nego živih? Da u Tunisu muškarci, pa i oni oženjeni i u kasnim pedesetima, jedva čekaju da se (mlada) žena nađe sama pa da je pozivaju na pića i zajedničko konzumiranje raznoraznih droga? A to da se na Floridi za vrijeme Božića kuglicama kite palme? Upravo tamo zaronila sam s manjim morskim psima, a na otoku Zanzibaru, osvjedočila sam se, ipak postoji, nakon početnog šoka, sa sedam metara dugačkom kitopsinom – odgovara nam Lea na pitanje što joj se posebno urezalo u sjećanje.
Dodaje da je u Oludenizu u Turskoj poletjela paragliderom, a u Marakešu u Maroku u rukama držala zmije, dok su joj se iznad glave uzdizale još dvije ili tri kobre. Ho Chi Minh City u Vijetnamu najviše pamti po potencijalno pogibeljnoj vožnji motora usred dotad neviđenog prometnog ludila, kad je zapravo prvi i posljednji put u svom životu sjela za njegovu upravljačku poziciju, bez položenog vozačkog ispita. Tajlandsko mjesto Kanchanaburi zauvijek će joj ostati urezano u srce, jer tamo je od malog slonića dobila nekoliko pusa, a jednog većeg i je jahala pritom pokušavajući održati balans.
– U ljubljenoj mi Keniji spavala sam u šatoru preko puta kojeg su obitavali krokodili, što je ipak bilo pomalo smiješno u odnosu na šatore Tanzanije oko kojih su noću rikali lavovi i cerile se hijene, a na Deception Islandu na Antarktici zaplivala sam u minus stupnjevima. Vjerojatno najegzotičnija hrana koju sam probala bila je pržena tarantula, nakon početnog zgražanja, sasvim ukusna, na jednoj od specijaliziranih kambodžanskih tržnica – nastavlja Lea.
Iako ne umanjuje vrijednost, ljepotu i putenost ni jednog mjesta koje je posjetila, njeni apsolutni favoriti i pobjednice srca su ipak Kenija i Tanzanija.
– Na putu smo proveli dva tjedna, a posjetili smo Nacionalni rezervat Masai Mara te nacionalne parkove Amboseli, Ngorongoro i Serengeti. Družili smo se s pripadnicima plemena Masai, iz neposredne blizine nagledali se svih divljih životinja, uključujući odmah prvi dan i takozvani big five – lava, leoparda, slona, bivola i nosoroga, zorom poletjeli balonom i Afriku u punom smislu te riječi imali pod nogama, a ja sam bliski susret imala i s orlom koji se, kad smo ručali u divljini, strelovito spustio s neba i s nevjerojatnom preciznošću oteo mi pileću bocku iz ruke. Već sam se čitajući roman “Bijela Masajka” zaljubila u Masaije, pleme prepuno za nas čudnovatih običaja. Primjerice, iz tradicije vade najmanje dva donja zuba, rade kružne ožiljke po obrazima, a, onako zarobljeni u nomadskoj prošlosti, nisu sasvim sigurni u kojoj godini žive. Ipak, svi oni imaju mobitele, pa sam se, bivajući tamo, pitala koji im datum piše na zaslonima. Više od svega željela sam osjetiti kako se osjećala bijela Masajka Corinne Hofmann, i, u tome sam uspjela. U Keniji, sam se, naime, “udala” i doživjela osjećaj po koji sam došla – objašnjava.
Kako svako putovanje sa sobom nosi i određeni rizik, neugodne situacije ponekad su neizbježne, a njoj se u pamćenje posebno urezala scena iz Buenos Airesa. Nastavlja kako su ona i tata bili smješteni svega 10 minuta hoda od centra grada.
– Nije još bila pala noć, no umor od putovanja i cjelodnevnog istraživanja grada nagnao nas je na povratak u hotelsku sobu. Primijetili smo da smo se našli potpuno sami u relativno neuglednoj ulici, kad smo u istom tom času osjetili prskanje po leđima i izuzetno neugodan miris, nalik na ptičji izmet. Dobro smo se pogledali, pregledali, no, nismo shvaćali što nas je točno snašlo. “Mora da je velika ptica u pitanju, a i zašto ovaj grad zovu onime dobrog zraka?” pitala sam se. Osjećali smo se sretnima što je bio kraj dana i što se nalazimo svega nekoliko stotina metara od hotela, gdje smo se odmah planirali presvući i oprati odjeću – govori nam Lea.
Kaže da im se u tom trenutku približio dobronamjerni lokalac s novinskim papirom u rukama, a pridružila mu se i žena, oboje spremni da ih njime obrišu.
– “Thank you, but our hotel is right there, no problem”, govorili smo im, no oni kao da nas nisu razumjeli. Međusobno su komunicirali na španjolskom i bivali uporni u namjeri da nam pomognu. “Ne mogu vjerovati kako dobrih ljudi ima, baš kad sam izgubila vjeru u ljudskost”, cvala sam, ali i tati pripomenula neka čvrsto drži stvari. Njega je čistio muškarac, a mene žena. Trajalo je to ne više od dvije minute, kad su tati na pamet pale putovnice u lijevom i novac u desnom džepu. Odahnuo je, putovnice su i dalje bile tu, ali novac… novca više nije bilo. Tad mu je sve postalo jasno. Oni nisu htjeli očistiti nas, već naše džepove. Tata je od muškarca zatražio još jedan list papira i rukom krenuo prema njemu, zapravo prema cijelom svežnju, i naglo ga otrgnuo iz muškarčevih ruku. Bilo je točno onako kako je pretpostavljao. Novac je bio unutra – ispričala je.
Zadnje veliko putovanje na kojem je bila je ono na Tajlandu početkom 2020. godine.
– Pojava koronavirusa onemogućila je u velikoj mjeri funkcioniranje svijeta pa tako i svijeta putovanja. Konkretno, zbog globalne pandemije otkazali smo već isplanirano, ponovno putovanje na Island, ali i ono koje bi uključivalo spoj Dubaija i Maldiva. U cijeloj je toj priči dobra stvar što sam pobliže istražila Hrvatsku i susrela se s novim lokacijama vrijednima divljenja. Ljubiteljima prirode tako preporučam, primjerice, rijeku Krupu, Pariževačku glavicu na Zrmanji, Crveno i Modro jezero kod Imotskog, izvor Krke i slap Krčić, izvor Cetine, polja lavande u Pekicima – ističe Lea i dodaje da bi se uistinu voljela vratiti na Island i podrobnije istražiti njegove nevjerojatne prirodne divote.
Osim njega, na listi prioriteta su joj i Indija, američki kanjoni i otočje Galapagos.
– Nažalost, živimo u vremenu kad je teško bilo što u smislu putovanja planirati, ali želje tu i jesu da postoje, zar ne? – zaključuje Lea.
A kada je riječ o planiranju putovanja, ističe da planiranje i organizacija jako ovise o izabranoj destinaciji i načinu putovanja, odnosno putuje li se agencijski, kad je sve doslovno servirano ili putuje li se u vlastitom aranžmanu.
– Kad još nismo imali dovoljno iskustva, putovali smo preko turističkih agencija, a kad smo ga s vremenom stekli, počeli smo sa samostalnim organizacijama. Tako smo, primjerice, putovanja do i po Australiji i Antarktici, a koja su uključivala i neke druge zemlje i trajala više od mjesec dana, pripremali i godinu dana unaprijed. Već dugi niz godina odlično surađujemo s Tihomirom Husnjakom iz jedne koprivničke putničke agencije koji nam pomaže da snove pretvaramo u realnost. Naša su putovanja najčešće pomno isplanirana, no, put je dug, a neizvjesnosti uvijek prisutne, tako da ponekad moramo biti fleksibilni i prilagodljivi određenoj situaciji. Destinacije odabiremo prema godišnjim dobima – kad je kod nas zima, putujemo u tople, tropske krajeve, a ljeti se nerijetko zaputimo u one nešto hladnije – naglašava Lea kojoj su od onog opipljivog i okom vidljivog, najdraža stvar na svijetu putovanja.
– Obožavam ići, gledati i osjećati, a posebno hoditi pustopoljinama i mjestima okrznutima čarobnim dodirima prirode. Iako sam, kako mi ljudi često kažu, vidjela „cijeli“ svijet, obožavam Koprivnicu, život u njoj i ljude koji me okružuju. Volim otići, ali volim znati da se imam gdje i kome i vratiti. Baš kako pjeva Tereza u Rusticani – “Nikad neću ti reć’ adio, dome moj” – zaključuje ova mlada pustolovka.
