Koprivničanku sa zagrebačkom adresom Enu Bebek često se može sresti u kazalištu, na koncertima ili u kinu kad igraju hrvatski filmovi, a kad nije “u kulturi”, doma je s nekim kistom u rukama ili u, kako sama kaže, lošim, ali ustrajnim pokušajima sviranja klavira.

No, ono što čini posebno zanimljivom ovu 29-godišnju diplomiranu novinarku zaposlenu u marketinškoj agenciji, je to da voli “Pips Chips & Videoclips”.

– Veliki fan je vjerojatno sintagma koja se može izvući ako me pratite na Instagramu jer sam svjesna da tamo znam pretjerati s Pipsima, ali još na faksu nas je profesor Bebić naučio da ako ne znamo izbrendirati sebe da nećemo znati ni ništa drugo. Ja sam, igrom slučaja, sebe izbrendirala kao velikog fana Pipsa i vlastitog rođendana i stvarno mi nije žao – ističe Ena.

Ustupila Ena Bebek.

Ljubav prema Pipsima počela je prije 14, 15 godina.

– Točan slijed događaja iskreno ne pamtim, ali znam da sam prvu Pips memorabiliju dobila za 16. rođendan i to kazetu “Fred Astaire” od svog kuma i da mi nije baš bilo jasno zašto bi trebala slušati Pipse. Istina je, prvo sam se baš borila protiv tih Pipsa jer su to “oni koji sviraju Dinamo”, a ja nogomet stvarno ne volim. Valjda se onda dogodilo da sam odrasla – objašnjava nam kroz smijeh Ena.

Najdraže pjesme joj je teško rangirati, a uz to smatra da je to malo pretenciozno. No, jako dugo joj je najdraža bila “2×2”, ali tu je i “Foxtrot”, “Sin”, “Slan” i “Mak”.

– Ovo nije nužno top pet, ali je lista Pips pjesama koje ću si povremeno pustiti doma. Odlična mi je i “Bum Tres No Yes”. Ma joj, i “Krumpira” i “Porculan” i “Dan Mrak”, ma i “Narko”. Mogu eventualno loše parafrazirati Antu Perkovića koji, baš u knjizi o Pipsima, kaže da nije fora s pjesmama Pipsa da ih slušaš već da ih čuješ onda kad ti trebaju. Valjda si zato rijetko pustim Pipse mimo koncerata – objašnjava Ena.

Ustupila Ena Bebek.

A kada je riječ o koncertima, prvi na kojem je bila bio je onaj 2010. godine u Kugli i tada ih je polako počela “skupljati”.

– Znam da je 10. koncert bio u Domu sportova 2014. godine, 25. je bio u Velikoj Gorici i 27. na RockLiveu. Nakon toga sam prestala brojati i čini mi se da se sad ne bih svih ni mogla sjetiti. Neću se ni pokušavati baviti tako visokom matematikom. Svaki koncert na kojem sam bila mi je drag jer svaki ima neku pozadinsku priču. Trenutno mi je najdraži zadnji, iz Šibenika, a mislim da će već za mjesec, dva, tri to biti neki koji se tek treba dogoditi – napominje kroz smijeh.

Trenutno najdraža priča s koncerta vezana je uz nastup Pipsa u Čakovcu.

– Nakon koncerta je do nas “stalnih” došao neki dečko i pitao jesmo li mi bili u Samoboru na koncertu i kad smo mu rekli da jesmo, njegova razina oduševljenja je bila nevjerojatna. Znam samo da je repetitivno izgovarao riječi “svaka čast”, a mi smo se gledali i čudili s njim. Simpatičan dečko – naglašava Ena sa smiješkom i dodaje da uvijek ide s istim ljudima na koncerte, samo je pitanje jesu li u proširenom ili užem sastavu.

Ustupila Ena Bebek.

Govori kako su nekima od njih Pipsi ispušni ventil pa na koncert odu kad osjete potrebu ili kad se ukaže prilika.

S obzirom na to da su gotovo stalno na koncertima, članovi benda ponekad primijete da su došli, a ponekad ne.

– Imam osjećaj da to nikome od nas nije od presudne važnosti da bi nam bilo dobro. Moram priznati da ja prva pristupam koncertima dosta egoistično – važno da je meni dobro i da me nitko ništa ne pita. A što se upoznavanja tiče, prvo smo se upoznali klavijaturist Zde i ja kad je izlazio Songbox. Dudu sam upoznala nakon koncerta na RockLiveu jer sam kroz šalu rekla organizatoru da bi se mogla fotkati poslije s njim – ja sam se šalila, on me shvatio ozbiljno. Spoiler, tad se nismo fotkali. Nikad se nisam upoznala sa Šinecom, niti pričala s njim. On mi se čini kao baš simpa lik. Ali mislim da mogu reći da sam ih sve upoznala ili barem bila na dovoljno koncerata da si možemo mahnuti ako se sretnemo – zaključuje Ena.