Brusni papir, razno razne kemikalije, skalpel, kistovi samo je dio alata koji sa sobom nosi Dunja Lončar iz Starigrada kad odlazi na posao.

Iako na prvu zvuči dosta mehaničko, puno je umjetnosti u njenom poslu, odnosno zanimanju – Lončar je restauratorica, a završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina te je i članica Hrvatskog restauratorskog društva.

Iako ljubav prema restauriranju na neki način njeguje od malena jer je oduvijek voljela biti u tatinoj radioni i nešto šarafiti, na početku studija potajno se pripremala za stomatologiju.

– Netom prije studiranja otkrila sam da postoji restauriranje kao studij. Prijemni ispit trajao nam je sedam dana. Naš odsjek tražio je praznu ploču, dakle da imaš znanje prirodnih predmeta, ali da si i umjetnik koji nije kreativan tako da te mogu izgraditi. Prve dvije godine fakulteta praktički sam ispočetka učila ono što sam već znala. Razmišljala sam odustati i potajno sam se pripremala za stomatologiju. Onda su mi rekli da je bolje imati pacijente na stolu koji šute, nego ove koji otvaraju usta. Restauracija skriva puno tajni i svaki predmet ima svoje iznenađenje – otkriva Lončar.

Stručni ispit položila je za polikromirane skulpture te ima licencu za to, a prošle je godine otvorila svoj obrt za restauraciju i napravila malu radionu u kojoj danas radi. Polako joj postaje premala, ali sve posloži da u nju stane.

– Najviše volim restaurirati slike, ali od njih nema kruha. U Restauratorskom centru u Ludbregu radila sam četiri i pol godine te sam sve slike sama restaurirala. Problem je što sam jedva skupila godinu i pol radnog staža na slikama, a danas za stručni ispit moraš imati minimalno dvije godine konstantnog rada na nečemu. Nažalost, za slike nemam licencu i ne mogu raditi na njima, ali zato na polikromiranim skulpturama, odnosno drvu, mogu. U tom dijelu ima puno više posla. Svi naši oltari po crkvama već su stoljećima zanemareni – objašnjava.

Većinom restaurira oltare i skulpture u crkvama, ali ljudi joj i sami znaju doći da im nešto restaurira. Najčešće su to ogledala, ali kako i sama kaže, to se ne može nazvati restauracijom.

– To su uglavnom ogledala koja umjesto zlata imaju šlag metal i on s vremenom oksidira. Ljudi na ogledima žele nešto novo, tako da tu nema restauracije. Šlag metal ni ne košta puno. Restaurira se srebro i zlato, a šlag metal se stavlja na novo, dobije novi sjaj i idućih 50 godina vlasnici su mirni – ističe Lončar.

Objasnila nam je i kako izgleda cijeli proces restauracije jedne skulpture.

– Najprije me netko pozove da dođem pogledati skulpturu. Tada dođem sa svim mogućim i nemogućim kemikalijama i skalpelom te napravim sonde da vidim o čemu se točno radi kako bi mogla izračunati koliko mi sati otprilike treba da prvo skinem preslik. Druga važna stvar je zaraženost crvotočinom. Imala sam neke skulpture koje su toliko bile izjedane crvotočinom da je samo kreda i sloj boje vani držalo sve na okupu. Dezinsekcija je u svakom pogledu obavezna i ona bi se trebala provoditi svakih sedam do osam godina kako se crvotočina ne bi vratila. U ateljeu skidam preslik i uglavnom koristim sve prirodne materijale. Od toga je i napravljena sama skulptura. No, u nekim stvarima, na primjer kod crvotočine, moramo koristiti nove tehnologije poput granula plastike koje se tope. One rade kristalnu strukturu plastike unutar skulpture i automatski povezuju drvo da bude čvrsto – prepričava.

Napominje da poslije samog skidanja preslike slijedi kitanje drva, osnove, niveliranje i izolacija. Zatim je na redu retuširanje, pozlata ili posrebrenje i tada se bliži kraj i završno lakiranje te se skulptura vraća vlasniku.

Tijekom rada Lončar mora sve fotodokumentirati i na kraju, priznaje da su joj najljepše fotografije one prije i one poslije restauracije.

– Svaka skulptura ima svoju problematiku i uvijek si pišem sate rada. Recimo za restauriranje velike skulpture koja je moje visine trebalo mi je dva mjeseca. Ima nekih skulptura od kojih dobijem samo komadiće originala i trebam to sve povezati, dok kod nekih skulptura nedostaju neki atributi sveca pa se to sve modelira u jednoj masi, rezbari i na novo napravi – govori ona.

Trenutno radi na gornjem dijelu glavnog oltara iz Ivanca kod Varaždina.

– To je jedan predivan plitki reljef rođenja Isusa Krista, a drugi je klanjanje kraljeva. Ima dosta sitnih dijelova koji su otpali. Reljefi su prekrasni, to je tirolska škola, a po meni je to vrh rezbarije. Radila sam i donji dio glavnog oltara, on je bio dosta veliki i točno mi je na milimetar stao u radionu, od zida do zida. Na oltarima se sve može demontirati jer je sve na klinovima. Meni su odlična ta mehanička rješenja. Svaki problem ima svoje rješenje – ističe.

Mišljenja je da u restauraciji ima mjesta za kreativnost, ali original mora biti glavni.

– Nadam se da ću se i dalje baviti restauracijom. Uživam u svom poslu. Nekad mi je teško nekome naplatiti jer mi je priraslo srcu. Najradije bih ja nekom platila jer mi je bilo lijepo raditi. Za napraviti neku svoju umjetninu, jednostavno nemam vremena. Mene taj posao odmara. Dok sam u svojoj radioni, ja sam sretna. Obnavljam i gledam da nakon 500 godina nešto izdrži – zaključuje ova restauratorica.