Iako smo u finim, mirišljavim, crvenim i slatkim jagodama trebali uživati već početkom svibnja, ove godine vremenske (ne)prilike pokvarile su planove mnogim obožavateljima ove kulture.

Uzgajivač Rikardo Šipek iz Starigrada, koji se uzgojem jagoda bavi od 2008. godine, istaknuo je da je vrijeme za ovu inače profitabilnu kulturu ove godine bilo katastrofalno.

– Ove godine vrijeme je koma. Čak su i u plasteniku neke jagode trule, a ove vani još nisu ni počele dozrijevati zbog hladnoće. Vidjet ćemo kako će biti. Šteta sigurno neće biti veća od one prošle godine kad nam je tuča 3. lipnja potukla zadnju kasnu sortu koju imamo kroz godinu. Nju praktički nismo ni počeli brati, imali smo jednu, dvije berbe, nakon toga dogodila se tuča i sve nam je propalo – objašnjava Šipek i napominje da je prošle godine prva berba bila 28. travnja, dok je ove godine prva bila tek 14. svibnja, i to u plasteniku, a inače jagoda u plasteniku dozre i prije 1. svibnja.

Briga o plasteniku velikom otprilike 1.200 kvadratnih metara i dodatnom vanjskom nasadu jagoda oduzima puno vremena.

– To nam je dodatna djelatnost, supruga i ja smo zaposleni, a pomažu nam punica i kći. Mi smo mala obiteljska djelatnost i koliko nas je doma, toliko nas radi. Ovo je treća godina nasada u plasteniku, to sve ide van i onda cijelo ljeto imamo s tim posla – obrađuje se zemlja, kalcificira se, u rujnu se opet rade novi redovi, postavlja se nova folija i novi nasad – govori Šipek koji je zadovoljan prodajom, jer, kako kaže, vanjskih jagoda još uvijek nema zbog vremena pa je velika potražnja.

Većinu svojih jagoda prodaju na kućnom pragu. Iako su nekad znali odlaziti na koprivničku i zagrebačke tržnice, napominje kako im se to ne isplati, a osim toga imaju svoje vjerne mušterije koje im se iz godine u godinu vraćaju.

A kako bi se mjerice jagoda uopće našle na njihovom štandu, u berbu ‘uskaču’ svi iz obitelji.

– Možemo reći da se krpamo s članovima obitelji, radnika ne možemo naći, nitko ne želi raditi, smiješno im je to. Prije nekoliko godina zapošljavali smo djelatnike i plaćali smo recimo kunu po mjerici, no njima je to bilo smiješno, htjeli su 20 kuna po satu – zaključio je Šipek.