Pravo malo bodljikavo, a opet veličanstveno carstvo krije se u Bakovčicama, u jednom dvorištu ovog koprivničkog prigradskog naselja.
Na radnoj površini uredno poredane pincete, u čaši kistovi svih veličina. Pomislio bi netko, ovdje se slika ili crta, no ipak nije riječ o takvoj vrsti umjetnosti. Hobist Dario Sršan u svom malom plasteniku svakodnevno brine o svojim kaktusima.
– Ljubav prema kaktusima, ali i prema svim biljkama dolazi od moje majke. Kaktuse sam počeo skupljati prije 20 godina, a riječ je o biljkama jako specifičnog izgleda koje možda na prvu ne izgledaju najljepše, doimaju se opasno, ali dok procvatu to je priča za sebe, jedan sasvim drugačiji, prekrasan i nov svijet. Ima toliko različitih vrsta – s bodljama, bez bodlji, od jako sitnih pa do ogromnih – govori Sršan čije bodljikavo carstvo broji više od 1.000 biljaka iz svih dijelova svijeta.
Dodaje da sam sije jer kod sijanja uvijek dođe do nekog neobičnog oblika pa si takve primjerke zadrži, dok većinu poklanja prijateljima. Član je i udruge kaktusara, a tu su i mnoge grupe na društvenim mrežama čiji članovi razmjenjuju biljke, ali i iskustva.
– Sve sam naučio sam, u hodu. Puno biljaka mi je i uginulo dok nisam shvatio s kojom se kako postupa, pogotovo kada je riječ o raritetnim biljkama. Počinjao sam s nekakvim običnim vrstama koje se mogu pronaći po trgovačkim centrima i na njima sam učio. Biljka ugine, kupiš novu, ne ponoviš isti postupak kao ranije. Na greškama se uči. Malo po malo došao sam i do toga da sam shvatio kako se ponašaju. Tu su i druženja ljubitelja kaktusa, uvijek bude netko stariji i iskusniji koji nam prenosi znanje, a sad ja već učim druge i tako se znanje zapravo prenosi – objašnjava.
Među 1.000 naizgled opasnih biljaka smjestila se jedna stara kao on.
– Taj kaktus kupio sam prije 18 godina od danas pokojne Nade Strnec kod koje je prije toga bio 20-ak godina. Najdraža biljka mi je ona koja je kod mene već 20 godina, od samih početaka. Riječ je o raritetnoj biljci koja na svom korijenu raste jako sporo i jako je osjetljiva – napominje Sršan.
Iako kaktusi u svom prirodnom staništu zapravo ne zahtijevaju toliku brigu i nemaju toliko nametnika kao u našem području te ih tu i tamo napadne koja životinja koja se njima hrani, u našem podneblju, ističe Sršan, briga o njima je velika.
– Napada ih crveni pauk ili vunaste uši. Osim toga, s obzirom na to iz kojeg dijela svijeta dolaze, zahtijevaju drugačiju brigu i drugačije uvjete. Primjerice, tijekom zime moram grijati staklenik. Zalijevanje staje u listopadu i do travnja im se ne smije dati ni kap vode, osim nekim vrstama, primjerice stapelijama, koje su porijeklom iz Afrike i zahtijevaju puno vode. S druge strane, kaktusi stupastih oblika češće trebaju vodu nego oni loptasti. Neki pak traže zalijevanje samo tri puta godišnje, jer im je većina biljke pod zemljom i tu skladište puno vode – pojašnjava Sršan.
Otkriva i neke zablude i tajne ovog hobija pa tako kaže da ako je kaktus u manjoj tegli više će se razvijati gornji dio, a ako je veća tegla širit će se i više razvijati korijen, dok će manji gornji dio stagnirati. Isto tako, kaže kako kod presađivanja u veću teglu ona ne smije biti prevelika već veća, odnosno šira svega jedan centimetar od stare i u njoj kaktus može biti miran otprilike dvije godine. Sršan kaže da ih nije dobro držati u kući ispod prozora ili ispred radijatora.
– Ako je u zamračenom dijelu, savijat će se prema svijetlu, izdužit će se biljka i izgubiti svoju formu. Ne bi smjela biti na temperaturi višoj od 10 stupnjeva. Kaktusi moraju imati stagniranje u zimskom periodu jer se tada ne razvijaju – savjetuje ovaj hobist čije su ruke pune iglica, a na njihovo bockanje već je otupio.
– Više ni ne osjetim bodlje, primam kaktuse normalno bez ikakvih problema jer koža mi se već priviknula. Ima nekih s dosta zeznutim bodljama, jedna vrsta ima središnje bodlje i hrpu sitnih koje na vrhovima izgledaju kao kukice. Bodlje imaju da se obrane od životinja, a one su im i zaštita od sunca. Što je sunce jače oni stvaraju gušće i čvršće bodlje da sakriju svoje tijelo kako im se ne bi pojavile opekline – kaže.
Jedna od posebnosti ovog hobija je takozvano kalemljenje, odnosno spajanje dvije različite vrste.
– Postoji nekoliko vrsta kaktusa koje mogu zbog svoje otpornosti poslužiti kao podloge. Potrebno je poznavati koja vrsta s njom može u simbiozu, a pažnju treba posvetiti i provodnim okruglastima snopićima koji se kod sljubljivanja moraju presijecati – naglašava Sršan.
Potrebni su dani i dani brige, proučavanja, sijanja i oprašivanja, za što zapravo služe na početku spomenute pincete i kistići, da bi ove bodljikave biljke jednog dana kad dostignu svoju spolnu zrelost zasjale pravim cvjetnim i mirisnim sjajem. Pritom, Sršan napominje da neke vrste procvatu tek za 16 godina, neke primjerice dvije godine starosti od sjemena, a miris im je najintenzivniji u jutro.
– Tek kad procvatu većini ljudi ove biljke postanu zanimljive i veličanstvene. No, tu je jako puno brige i rada koji se zapravo, onako na prvu, možda i ne primjećuje. Unatoč količini posla, meni je ovaj staklenik s mojim kaktusima oaza mira – bilo vani sunce, pljusak ili snijeg, ovdje pronalazim svoj mir – zaključuje ovaj strastveni zaljubljenik u kaktuse.
