Koprivničanka Izabela Čuni umjetnica je koja je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a polazište njenog slikarskog istraživanja su prostor i njegove složene strukture.

Domaća publika još danas ima priliku pogledati njenu samostalnu izložbu X7/XXI u AK galeriji koja se sastoji od sedam radova koji koriste apstraktni, geometrijski likovni jezik.

– Mene zapravo fascinira činjenica da je prostor sve što vidimo ispred, iznad i pored sebe, a mi smo uvijek dio njega. Bio on vanjski, kao primjerice ulica kojom hodamo, ili unutarnji u kojem svakodnevno boravimo – ističe ova mlada umjetnica.

>> Izložba X7/XXI Koprivničanke Izabele Čuni otvara ovogodišnju sezonu u AK galeriji

Još u najranijim danima svog školovanja razvila je svojevrsnu opsesiju fotografskog bilježenja gradskih prizora.

– Tada sam zavoljela fotografiju, a pogotovo ju volim danas kad je fotoaparat nešto što stalno imamo uz sebe. To je alat za moj rad koji u svakom trenutku mogu beskonačno iskoristiti. A zašto grad? Volim arhitekturu, urbanizam, znakove, svjetla. Stvaraju u meni neki sklad osjećaja. Volim tu estetiku prostora oko sebe – objašnjava Izabela.

Dodaje da ju privlači činjenica što fotografiranjem može najbrže zabilježiti prostor u kojem se nalazi, odnosno arhivirati ga.

– Fotografije mi služe kao sredstvo za stvaranje slika. Služe mi kao takozvana skica. Spajam te nastale fotografije, odnosno “prostore” i objedinjujem ih u jednoj slici na platnu, dvodimenzionalnoj plohi – napominje.

No, njena djela su sve samo ne dvodimenzionalna. Zanimljiva je činjenica da ona na neki način “tjera ljude da se kreću” oko slika, a ne da nepomično stoje pred djelom i promatraju ga.

– Prije svega slike mijenjaju svoj izgled s obzirom na dio dana kad ju gledate. Osjetljiva je na svjetlost, ali i na tamu. Slike “gradim” postepeno, u slojevima. Lazurne su i time stvaraju dojam prostornosti. Igram se s teksturama ploha koje kad ih gledate izgledaju kao da vibriraju – ističe Izabela koja je Akademiju likovne umjetnosti upisala nakon završene Graditeljske škole u Čakovcu, smjer dizajner unutarnje arhitekture.

Snimio Valentino Štefanek.

Na pitanje kako to da svoje školovanje nije nastavila u području arhitekture spremno odgovara: “Dogodila se ljubav prema slikarstvu”.

– Od malena mi je slikanje bilo hobi, a kasnije u srednjoj školi preraslo je u nešto veće. Zanimanje i interes da učim u tom smjeru prevagnulo je nad arhitekturom. Pune tri godine paralelno sa srednjom školom pripremala sam se za upis na Akademiju likovnih umjetnosti. Znala sam što želim i težila sam samo tome. Volim red i estetiku koju u sebi sadrži arhitektura, ali možda više volim kaos koji mi omogućava slikarstvo – pojašnjava Izabela.

Kaže da je u njenim djelima u fokusu uvijek prostor, neiscrpan joj je izvor inspiracije i razmišljanja.

– To me samo od sebe intrigira i tjera da mu se posvetim – naglašava Izabela koja je dosad imala nekoliko grupnih i samostalnih izložbi, ali ovo joj je prva u Koprivnici.

– Kaže se: “Doma je najteže”, pogotovo ako te doma nema 13 godina. Zahvalila bih svima u galeriji na povjerenju i pruženoj prilici za izlaganje. Pokazali su svu svoju profesionalnost, ali i istinsku ljubav prema onome što rade. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati ih i raditi svoju prvu izložbu u Koprivnici upravo s njima – zaključila je.