Međunarodni je dan žena, dan kada se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća i prava žena. No, u 2021. godini i dalje svjedočimo neravnopravnosti spolova, porastu broja zlostavljanih žena i nekim novim izazovima u ostvarivanju i očuvanju stečenih prava žena.

Kako je u današnjem društvu biti žena otkrila nam je svestrana Koprivničanka Sonja Rušak – majka, supruga, sportašica, predsjednica Atletskog kluba Koprivnica i zaposlenica Belupa gdje dugi niz godina obavlja uredski posao koji je vezan uz proizvodnju lijekova.

Kada je riječ o današnjoj poziciji žene u poslovnom svijetu, odnosno jesu li ravnopravne, jednako vrednovane i plaćene kao i muškarci, Rušak ističe da je svojevremeno došlo do velikih promjena i pomaka u korist žena u poslovnom svijetu jer se znatno povećao njihov broj na važnim rukovodećim mjestima i odbačeno je mišljenje da one trebaju biti isključivo kućanice i ne se baviti drugim stvarima te im je isto tako dana šira podrška.

– No, usprkos tome žene i danas teško i uz dosta potrebnog dokazivanja dolaze do tih svojih pozicija, izjednačavanja plaće i jednakog vrednovanja sa muškarcem na istom radnom mjestu. Nažalost, i danas u poslovnom svijetu imamo situacija gdje se mišljenje žene ne podržava ili ga se često želi osporiti, a kada bi tu istu misao iznio muškarac ona bi bila odmah prihvaćena i to bez previše analiziranja. Iako dolazi do znatnih pomaka, mislim da će trebati još mnogo vremena proći da žene budu u rangu s muškom osobom. Nemam problem s muškom ravnopravnošću jer se niti ne namećem da im budem ravnopravna već mudrija – objašnjava Rušak.

Kada je pak riječ o sportu, diskriminacija je oduvijek prisutna. Rušak napominje da su u atletici žene od davnina diskriminirane, one čak nisu smjele ni gledati, a kamoli sudjelovati u Olimpijskim igrama. Podsjetila je na brutalnost diskriminacije u atletici koja je zabilježena krajem 60-ih godina prošlog stoljeća kada je Kathrine Switzerje kao prva žena službeno sudjelovala na Bostonskom maratonu te su ju tada pokušali i fizički ukloniti sa staze, ali zahvaljujući njenom partneru i kolegama to se nije dogodilo i uspjela je završiti utrku.

– Nažalost, u ne tako davnoj prošlosti već koju godinu unazad, mogla sam svjedočiti diskriminaciji žena na utrkama gdje su se dodjeljivale novčane nagrade u muškoj i ženskoj kategoriji iste discipline s time da je nagrada za žene bila umanjena što mi je krajnje neprihvatljivo. Žene se trkačkim naporom, kao i rezultatom, izvrsno nose u usporedbi s muškarcima i njihovi rezultati nisu nikako manje vrijedni i ne bi ih trebalo omalovažavati već prema njima imati veliko poštovanje – ističe Rušak.

Dodaje da nikada nije naišla na to da bi netko omalovažavao ili na neki način diskriminirao atletičarke kojima je trenutno okružena već naprotiv, mnogo je puta svjedočila situacijama u kojima trkač bodri trkačicu ili joj na kraju utrke sportski čestita na uspjehu.

– Iznimno mi je drago da u rekreativnom sportu nema diskriminacije već je cijela atmosfera prijateljski zaokružena uz mnogo podrške među muško-ženskim natjecateljima. Nema ljepšeg od biti okružen pozitivnom energijom – kazala je Rušak koja je u sportu od svojih školskih dana, a atletikom se počela baviti, odnosno atletiku je počela živjeti prilično kasno i to unatrag šest godina kada je postala članicom uprave Atletskog kluba Koprivnica.

Kaže da su tada zajedničkim snagama i uz mnogo truda i rada uzdigli klub na jedan viši nivo te na taj način privukli veći broj članova.

– Klub se brzo počeo razvijati pa smo se 2016. godine odlučili proširiti i osnovali smo Školu trčanja za odrasle. Na našu veliku radost upisalo se oko 20-ak članica koje se do tada nikada nisu bavile sportom i koje su uz stručno vodstvo trenerice Marije s postavljenim ciljevima odlučno krenule k njihovom ostvarenju. Tako su te divne žene, koje su odlučile da uz predanost svojim obiteljima, kućanskim i poslovnim obavezama, nađu vremena i za sebe, počele s treninzima tri puta tjedno te su kroz dva i pol mjeseca otišle i na prve utrke od 2,5 kilometra gdje su u dobroj šali i došle do naziva ekipe Hitre drape. Iako su nam treninzi ispunjeni smijehom i veseljem, uz ozbiljan i predani rad naše članice su se počele pretvarati u prave sportašice i nizati razne utrke od pet do 10 kilometara, a onda i one od 21 kilometra dok se neke od njih danas spremaju i za utrke maratona, a osmero njih je registrirano u HAS-u kako bi mogle nastupati za klub na državnim natjecanjima – ponosna je Rušak.

Trenutno obnaša drugi mandat predsjednice kluba, a kao najveće postignuće ističe organizaciju ekipnih državnih kros natjecanja na kojima su koprivnički atletičari i atletičarke postigli iznimne rezultate i u nekoliko kategorija stajali na pobjedničkom postolju.

– Veliko postignuće nam je i organizacija cestovne atletske utrke pod nazivom 1. koprivnički polumaraton koja je bila međunarodnog karaktera i odlično organizirana pa je već iste godine uvrštena u kalendar natjecanja za Kup sjeverozapadne Hrvatske. Vrlo smo ponosni što smo u našem gradu uspjeli organizirati tako veliku sportsku manifestaciju koju planiramo održavati svake godine sredinom svibnja. Naravno, posebno sam ponosna na naše atletičare i trenere koji svake godine iznjedre pokojeg državnog prvaka u nekim od disciplina iako su im uvjeti za treniranje neprimjereni – napominje.

Njenim stopama krenuli su i sin Albert i kćer Tara, a ljubav prema sportu naslijedili su od svoje majke i oca.

– Kao mali dosta su mijenjali sportove, a mi smo im uvijek bili podrška. Nikada nismo na njih vršili pritisak i donosili odluku da se moraju baviti nekim sportom već smo ih pustili da sami odluče kojim će se baviti ako to uopće žele i tako su se na kraju oboje od svih sportova našli u atletici. Zapravo su moja djeca u svijet atletike ušla prije mene, a ja postupno za njima čisto slijedom nekih događaja – rekla je Rušak.

Napomenula je da su na treninge odlazili zajedno, ali odrađivali ih svaki prema svojoj disciplini u svojoj grupi pa i nisu puno vremena provodili zajedno.

– Kako su rasli, uz svoje srednje pruge u kojima su se natjecali na stazi počeli su trčati i cestovne utrke na pet kilometara za koje smo se mogli zajedno pripremati. Tako smo se jedni drugima na utrkama od pet kilometara našli rame uz rame na startnoj liniji, a u cilju bi me sa velikim ponosom dočekali što je za mene najveća nagrada. Posebno čaroban osjećaj je kada negdje uz stazu čujem njihovo poticajno navijanje da uspješno dođem do cilja. Sin i ja često odlazimo na razne cestovne ili trail utrke dok se kćer više drži utrka na stazi tako da nam se ponekad zna dogoditi da isti vikend imamo natjecanja svaki u drugom gradu, dok je suprug uglavnom naš pratilac. Poseban užitak i sreća su mi bili na utrci Love Run u Zagrebu kada smo trčali svi zajedno – djeca, suprug i ja – zaključuje Rušak.

S obzirom na to da je Albert otišao u Zagreb gdje studira na Kineziološkom fakultetu, Rušak svakodnevne treninge odrađuje s Tarom.

– Najljepše mi je kada sa svojom djecom odrađujem treninge kilometraže te me njihova prisutnost i podrška u svemu što radim ispunjavaju neopisivom srećom – naglašava Rušak.

Iako je aktivna i angažirana na svim stranama, kaže da slobodnog vremena uvijek nađe, samo je potrebna dobra organizacija.

– Važno je znati prioritete. Moje slobodno vrijeme je i ono kad trčim jer to je trenutak užitka i mira koji mi regenerira um i tijelo. Sve svoje obaveze uspješno usklađujem zahvaljujući mom suprugu i djeci koji svi zajedno cijene i podržavaju moj rad i aktivnosti. Uz njihovu podršku ništa nije teško – zaključuje Rušak.