IZVOR: www.handball-planet.com
Neven Hrupec u novoj će sezoni voditi najtrofejniji ženski rukometni klub u Hrvatskoj Podravka Vegetu. Za Dravu.info otkrio je svoje ciljeve s klubom, govorio o svojim dosadašnjim velikim iskustvima i kakav je osjećaj nakon toliko godina vratiti se kući.

Kakav je osjećaj nakon toliko godina vratiti se u Koprivnicu?

Nisam još uvijek svjestan da ću spakirati stvari i vratiti se kući. Svih ovih godina najveća sreća bila je kad sam kretao prema Koprivnici, a najveći stres bilo je pakiranje i povratak nazad te ona vječna pitanja svih koga sam sreo, koliko dana ostajem doma. Kad se konačno vratim, torbe ću nekome pokloniti. Ne želim ih u svojoj blizini i to vam dovoljno govori o svemu. Prošao sam puno toga svih ovih godina i propustio mnoge stvari. Zasigurno će biti potrebno vrijeme za adaptaciju i da shvatim da više ne moram nazad na put nakon par dana provedenih kući. Brojim dane do povratka i živim za dan da krenem prema svojoj Koprivnici.

Na sjednici Nadzornog odbora Rukometnog kluba Podravka Vegeta jednoglasno je odlučeno da ćete Vi voditi rukometašice u novoj sezoni. Jeste li to očekivali?

Ako je donesena jednoglasna odluka to je znak i pretpostavka da u startu imam veliku podršku, ali s druge strane imam i veliku obavezu to vratiti i opravdati ukazano povjerenje. Napravit ću sve da tako bude i ovo smatram kao jedno ogromno priznanje za sav dosadašnji rad i odricanje. Činjenica je da je najteže dobiti priznanje u vlastitoj sredini. Vjerujem da ću svojim predanim odnosom pomoći klubu da idemo prema naprijed u svim segmentima rada i poslovanja. Možda će neki i malo teže pratiti taj moj tempo, ali ne priznajem nikakve kompromise i odlučan sam da Podravku vratimo u sam vrh Europe. Trebat će vremena, ali sam veliki optimist.

>> NOVA SEZONA, NOVI TRENER Poznato lice sjeda na klupu Podravka Vegete

Koji su Vaši ciljevi s klubom?

Osobno su veliki. Želim u naredne dvije do tri godine da Podravka ode na Final Four Lige prvakinja. Treba biti realan i poštovati matematiku, odnosno poštovati zakon ulaganja i povratak uloženog. Da bi se mogli ostvariti ciljevi, treba napraviti strategiju. Improvizacija nije nikakvo rješenje i ona je odličan preduvjet za neuspjeh. Cilj se mora postaviti 10 do 20 posto iznad realnog. Tada se nečemu teži i svi su sretni ako se cilj ostvari. Međutim, ako se cilj postavi 50 posto iznad realnog, onda su svi razočarani i nesretni. Želim da napravimo strategiju za naredne četiri godine i da svi zajedno uložimo maksimalne napore da to i ostvarimo. Ambicije trenera i kluba trebaju se podudarati, a jednako tako i ciljevi. Sve ostalo nema smisla ni perspektive i priče su za malu djecu. Svi koji misle da se do ciljeva dolazi kroz komfor zonu u velikoj su zabludi. Svoju ambiciju, energiju i predanost poslu pokušat ću prenijeti na svoje suradnike i radnu okolinu te nadzorni odbor kluba. Jasno ću dati do znanja da oni koji nisu spremni na to, morat će otpasti. Ako smo krenuli vlakom za Zagreb, onda ne mogu njih par krenuti za Osijek, odnosno ako im je loše na putu za Zagreb, onda izađu u Križevcima i ne putuju dalje. Od prvog dana počinje i određena selekcija. Vrlo je jednostavno.

Klub je doveo nova pojačanja. Jesu li ona dovoljna za postići neki bolji rezultat u Ligi prvakinja?

Ovog trenutka dovedena su pojačanja na pozicijama gdje smo bili deficitarni, odnosno kao zamjene za igračice kojima istječe ugovor ili neće ostati u klubu naredne sezone. To je tek prvi korak i preduvjet za određene promjene. One imaju kvalitetu za Podravku, ali će se morati dokazati i to isto potvrditi na terenu. Vrlo brzo će se situacija iskristalizirati. Da bi se one uigrale, priviknule na novu sredinu, možda drugačiji način rada ili razmišljanja trebat će određeno vrijeme. Mi smo ekipu počeli slagati relativno kasno i za narednu sezonu trebat će sve definirati već u studenom ili najkasnije prosincu jer nakon toga svi igrači koji imaju kvalitetu potpisuju ili produžuju ugovore i ne ostaje puno mogućnosti. Znači da treba odmjeriti stvari već u startu i donositi kirurški ispravne odluke s minimalnim mogućnostima za pogreške, odnosno strateški točno znati što želite i kako do toga doći. One koje imaju kvalitetu trebaju potpisati ugovore na minimalno dvije do tri godine i tada će se okosnica ekipe samo nadograditi ili obaviti određena korekcija. Ne može se stvoriti rezultat ako su fluktuacije igračica svake sezone velike i ako ne postoji kontinuitet. Osobno smatram da smo na dobrom putu i da će Podravka naredne sezone biti već mnogo konkurentnija u Europi, a za veći iskorak morat ćemo svi skupa zapeti i ići samo prema naprijed.

Nazadovanje ili stagnaciju ne priznajem. Jednostavno trebamo težiti da budemo bolji i dati 200 posto da u tome uspijemo. Podravka ima tradiciju, ugled, respekt, rejting i to se treba poštovati. Uz to sve želim da imamo što više igračica, odnosno djevojčica iz Koprivnice u prvom sastavu, a tome ću se dodatno posvetiti kad se vratim. To mi je također veliki izazov i sjest ću za stol s trenerima u omladinskom pogonu i obaviti ozbiljne razgovore.

Izvor: RK Podravka Vegeta

Trenirali ste Žensku talijansku rukometnu reprezentaciju i Hrvatsku juniorsku rukometnu reprezentaciju. Razlikuje li se treniranje u klubu i reprezentaciji? Što Vam je bolje?

Jako sam ponosan na svaki dan proveden na klupi reprezentacije. Nema većeg priznanja od mjesta izbornika reprezentacije, a pogotovo ako si kao strani izbornik u nekoj drugoj zemlji. Ako govorimo o Hrvatskoj reprezentaciji, onda sam jako sretan što smo kroz mlađe selekcije imali prilike raditi s većinom sadašnjih seniorskih reprezentativki koje su ostvarile najveći uspjeh osvajanjem bronce na prošlom Europskom prvenstvu. Opet jedna potvrda da smo bili na dobrom putu i prepoznali neke stvari na vrijeme. Klub i reprezentaciju je teško usporediti jer prije svega u klubu se radi svaki dan, dok u reprezentaciji ovisiš i o radu drugih trenera, odnosno okupljaš se svaka dva do tri mjeseca. Meni su ostale predivne uspomene za čitav život.

Kakav je život u inozemstvu s obzirom na to da ste odvojeni od svoje obitelji? Koja bi se zemlja mogla nazvati Vašim drugim domom?

Otići od kuće i raditi negdje vani ogromno je odricanje. Ovo mi je ujedno i najteže pitanje za odgovoriti. Teško je to objasniti, a još teže shvatiti onome tko nije probao. Uglavnom je mišljenje – lako je njemu. Citirat ću pokojnog Đorđe Balaševića koji je lijepo rekao u jednoj svojoj pjesmi: “Pričati će ti o plovidbi ti što nisu sidro digli”. Ponosan sam što sam imao prilike raditi vani, a živio sam u Rumunjskoj, Poljskoj i Italiji. Naučio sam mnogo, stekao neka znanja o kulturi, običajima i načinu života drugih naroda. Svugdje sam ostavio neki trag i stekao prijatelje za čitav život. Danas me zovu, pitaju kad ćeš se vratiti ili doći barem u posjetu. Nadam se da će biti prilike i vremena da ih obiđem, ali samo turistički.

Vaša su djeca također u rukometnom svijetu, odnosno sportu. Imaju li plan krenuti Vašim stopama?

Da. Sretan sam da se bave sportom. Nisam od onih ambicioznih roditelja koji svoju djecu maltretiraju ili ih tjeraju na nešto što oni ne žele jer smatraju da bi oni trebali biti u nečemu uspješni ili još gore neki copy paste njih samih. Dapače, baš suprotno. Imaju moju apsolutnu podršku i neka sami pronađu sebe i rade ono što najviše vole i gdje se osjećaju ispunjeni i sretni. Od mene mogu čuti samo jednu stvar, a to je da budu pošteni i dobri ljudi, sve ostalo je manje važno. Hoće li uspjeti u sportu ili na nekom drugom području života, to ponajviše ovisi o njima samima. Ako sam im ja nekakav uzor ili dobar primjer onda nitko sretniji od mene, a ako ostanu u sportu onda imaju preduvjet da budu ispunjeni i zadovoljni ljudi sutra.

Jeste li zadovoljni rezultatima koje ste dosad postigli?

To je relativno. Zadovoljan jesam, ali uvijek može biti bolje. Sport je takav da ono što ste postigli vrlo brzo postaje povijest i svaki dan je novo dokazivanje. Motiviraju me novi izazovi i zadovoljan si svaki puta kad vidiš neki pomak ili ti se vrati uloženi trud, a usponi i padovi su neminovni. No, ako si sportaš, onda ti nadmetanje postaje neka vrsta ovisnosti i svaki dan želiš biti bolji ili uspješniji. Na kraju karijere će se podvući crta i drugi će suditi o tome i proglasiti te uspješnim ili neuspješnim. Osobno sam sretan da sam imao prilike ostvariti neke rezultate na koje sam jako ponosan i koji su me na neki način obilježili kao trenera koji je nešto prošao i radio u svom životu. Recimo to tako da se imam za čime okrenuti.