Ustupio Ivan Gundić.
Koprivničanac Ivan Gundić nedavno je završio diplomski studij na Katedri za fotografiju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, a tom prilikom je otvorena i njegova izložba “Memogram” u Zagrebu.

Ovaj zaljubljenik u fotografiju još je kao dječak znao kriomice posuditi analogni fotoaparat, takozvani “idiot”, od djeda i s ekipom iz ulice ispucati cijeli film na neke njihove zafrkancije.

– Fotografija me uvijek zanimala jer je medij sam po sebi fascinantan. Za mene, koji u fotografiji više uživam s konceptualne strane stvari, a manje s primijenjene, ona predstavlja neiscrpan izvor tema s kojima se čovjek može baviti. Po prirodi medija ona je kroz povijest funkcionirala na bezbroj načina od kojih je svaki imao zasebnu fenomenologiju i utjecala je na to kako ljudi žive. Uzmimo tako primjerice masovnu popularizaciju kućne fotografije koja je u prošlom stoljeću demokratizirala pravo na sjećanje jer je običnom čovjeku omogućila da relativno jeftino i jednostavno snima što mu je po volji – kaže Gundić.

Ustupio Ivan Gundić. / Foto: Jan Iveta

Dodaje da fotografija za njega predstavlja jedno vrlo široko područje koje ljudi često uzimaju zdravo za gotovo i to posebno ovih dana kada svjedočimo apsolutnoj hiperprodukciji slika. Stoga se, ističe, na neki način u svojim radovima više fokusira na propitivanje načina na koje medij funkcionira, jer fotografija je puno više od samo slike.

Ovakva razmišljanja potvrđuje i njegova diplomska izložba “Memogram” čije je polazište obitelj. Vidljiv je interes za eksperimentiranje sa samim medijem fotografije, alternativnim poimanjima procesa i tehnika fotografiranja, kao i za kombiniranje fotografije i drugih medija. Gundić ističe da se ideja za ovaj rad pojavila kada je sa svojom djevojkom na tjednom sajmu antikviteta na Britancu naišao na hrpu prastarih obiteljskih fotografija koje je prodavač nudio za zbilja simboličnu cijenu.

– Kasnije smo razgovarali o tome kako je to na neki način i tužno da se nečije obiteljske fotografije s tavana, sad tako bezimene i rasparene, prodaju za par kuna, na što sam ja u šali odgovorio kako one vjerojatno više vrijede u srebru koje se u njima nalazi nego što je cijena za koju se prodaju. Naime, radilo se o crno-bijelim, takozvanim srebro-želatinskim printevima koji se sastoje od slojeva srebra koje osvjetljavanjem poprima oblik snimljene osobe i čini sliku. Tako sam počeo razmišljati kako je zapravo ideja vrijednosti potpuno relativan pojam, posebno ako uspoređujemo sentimentalnu i tržišnu vrijednost kao u ovom slučaju. Nakon dan ili dva, već sam počeo razmišljati je li moguće to srebro iz fotografija nekako “izvaditi” i dobiti ga u čistoj formi i tako zaokružiti i ilustrirati tu relativnu ideju vrijednosti na osobnom primjeru – objašnjava Gundić.

Ustupio Ivan Gundić.

Upravo u tome je pronašao snažnu motivaciju da za rad koristi vlastite obiteljske fotografije snimljene prije njegovog rođenja, jer one za njega predstavljaju vrijednost naslijeđenog obiteljskog sjećanja.

– Nazvao sam dobrog prijatelja koji je ujedno i magistar kemije i pitao ga što misli o tome. Rekao je da se to bez problema može izvesti, no da je pravo pitanje koliko se fotografija treba “rastopiti” da bi se dobio opipljiv komadić srebra i za to nam je bila potrebna ozbiljna kemijska analiza – rekao je Gundić koji je uzeo fotografije i uputio se u Split na jedan privatni znanstveni institut gdje je već prvi dan od nadležnih dobio zeleno svjetlo za provedbu rada i eksperimentiranje s topljenjem fotografija i izvlačenjem srebra.

Gundić napominje da imaju cijeli program koji pomaže umjetnicima da u interdisciplinarnom kontekstu razvijaju svoje radove.

– Već nakon nekoliko odlazaka u Split počela se nazirati i vizualizacija za zaista kompleksan umjetnički rad u kojemu propitujem ideju vrijednosti suprotstavljajući sentimentalno i tržišno, odnosno vrijednost memorije u obliku vlastitih obiteljskih fotografija i vrijednost materije u obliku čistog srebra koje sam iz njih uspio izolirati. Iznenadilo me to da za proizvodnju jedne srebrne kovanice nije potrebno otopiti, a samim time i uništiti, kilograme i kilograme obiteljskih fotografija kao što sam prvotno mislio, nego njih 80-ak, odnosno malo više od metra kvadratnog. Na kraju sam dobio kovanicu od jednog grama čistog srebra čija vrijednost nije monetarna, nego memorijska. Ona nekom tko nije ja vrijedi približno pet kuna, dok meni zbog ove osobne dimenzije znači puno više. To je ta relativna priroda pojma vrijednosti koju sam želio ilustrirati umjetničkim radom – kazao je Gundić.

Ustupio Ivan Gundić.

U istraživanju za svoj rad usredotočio se na dvojnu ulogu koju fotografija ima u očuvanju sjećanja.

– Svakom snimljenom fotografijom izrezujemo i zamrzavamo jedan trenutak, ali istovremeno na najintimniji i najbolniji način sudjelujemo u stvarnosti ljudskog starenja. Jer kad se kasnije tim fotografijama vratimo one nas podsjete na snimljen trenutak, ali i na sve što se u međuvremenu promijenilo. Zanimljiva je ta mogućnost koju nam fotografija nudi –  da bilježimo ljude i događaje kako bismo ih mogli očuvati, a nakon njih kao trag, odnosno kao vjerna reprodukcija, ostaje slika. Kad ljudi fotografiraju, a priori se ne pouzdaju u svoje sjećanje i svjesni su svojeg ograničenog roka trajanja. Ovim radom taj sam osjećaj želio dovesti do krajnje granice. Tako sam se vodio idejom da ni fotografije kao slike na papiru nisu vječne jer će se i one jednom razgraditi i nestati, a time što sam ih sveo na osnovnu supstancu čistog srebra istovremeno sam ih uništio i učinio vječnima. Topljenjem slojeva srebra s obiteljskih fotografija došao sam do nečega što je vjernija ilustracija sjećanja koje s vremenom postepeno blijedi i pretvara se u mutnu mrlju prije nego što u potpunosti nestane – istaknuo je.

Proces nastanka ovog rada izrazito je kompleksan jer je uključivao interdisciplinarno istraživanje, istovremeno znanstveno i umjetničko. Pripremao ga je oko godinu dana. Kaže da je proces bio dugotrajan jer je prije same produkcije rada, dakle odabira određene vizualne strategije i snimanja konkretnih fotografija i videa koji će ući u galerijski postav, trebalo provesti kemijsku analizu sastava fotografija kojom će se ustvrditi je li provedba rada uopće moguća. To je, ističe ovaj mladi umjetnik, bio odlučujući trenutak u provedbi cijele ideje, a za njega je zaslužan njegov prijatelj i suradnik Kristian Nakić.

Ustupio Ivan Gundić.

– Još jedan izazovan dio bio je odabir vizualizacije cijelog procesa. Odlučio sam pri snimanju koristiti elemente autentičnog laboratorijskog prostora poput kemijskih čaša, menzura, stakalaca za spektrofotometriju i tehnika snimanja poput laboratorijskog skenera visoke razlučivosti i mikroskopa. Prvenstveno zato što se radi o procesu-paradoksu u kojemu se unutar laboratorija koristim znanstvenom, matematičkom metodom kako bih izmjerio nešto što se zapravo izmjeriti ne može, a to je dodatno značenje koje se u obliku memorije upisuje u obične predmete, odnosno sjećanje koje se ne može izraziti brojem – naglašava Gundić koji metalnu kovanicu proizvedenu od srebra istopljenog iz obiteljskih fotografija izlaže pod staklenim zvonom kakvo se u laboratoriju koristi za čuvanje tvari koje ne smiju biti izložene zraku, a istovremeno se koristi i u kontekstu obiteljskog doma, odnosno dnevnog boravka u kojemu se pod staklenim zvonima čuvaju obiteljske vrijednosti.

Gundić pojašnjava da se staklenim zvonom spajaju osobna i tehnološka dimenzija rada jer iako se odvija u laboratoriju, predmet njegovog istraživanja je vrlo osoban.

– Bilo bi mi drago kada bih znao da se publika promatrajući moj rad na neki način s njime može poistovjetiti. To je naravno potpuno subjektivno jer jednom kada rad izađe na svjetlo dana, prepušten je milosti i nemilosti različitih interpretacija. Mislim čak da mjerilo uspješnosti umjetnika možda i nije u tome da do gledatelja dođe istovjetna poruka koju je umjetnik prvotno zamislio jer komunikacija ovisi o prethodnom iskustvu i tu se na malo što zaista može utjecati. Zato je možda važnija neka osjećajna razina kod promatrača. Kada netko gleda topljenje lica i prizora s mojih obiteljskih fotografija, iracionalno je očekivati istu razinu povezanosti s ljudima na slici s kojima gledatelj nema nikakve veze, no kako je Bojan Krištofić u popratnom tekstu izložbe dobro apostrofirao, proces topljenja slika možda bolje ilustrira sjećanje (odnosno zaborav), a to nam je svima zajedničko – smatra Gundić.

Ustupio Ivan Gundić.

Ovaj mladi Koprivničanac iza sebe ima i dvije Rektorove nagrade – jednu za projekt u sklopu Televizije Student, a drugu za koprodukcijski projekt između Akademije likovnih umjetnosti, Akademije dramske umjetnosti i Muzičke akademije. Na pitanje je li moguće ostvariti egzistenciju od umjetnosti kaže da je od umjetnosti u užem smislu u Hrvatskoj to teško, no od neke primijenjene umjetnosti, odnosno nekog kreativnog rada, može se pristojno živjeti i s time je zadovoljan.

– Provjerljiva je činjenica da razvijenija društva imaju i razvijeniji pristup prema svojoj umjetnosti i umjetnicima. Oko toga ćemo morati još malo pričekati. Žao mi je jedino dok vidim da kod ljudi postoji određen stav da je umjetnost nepotrebna i dok se na umjetnike gleda kao na neku vrstu parazita. Dok istovremeno svi vole pogledati dobar film ili otići na neki koncert. Stvar je u tome da umjetnost često nije podložna određenim zakonima tržišta jer, da je tako onda bi se slike “štancale” u industrijskim postrojenjima, a svi filmovi snimali po istoj šabloni. Da bi nešto bilo kreativno i inovativno, a time i zanimljivo, potrebno je da neki pojedinac uloži svoje vrijeme i mentalni napor u realizaciju neke ideje, a to je ljudima često apstraktno zato što nije direktno opipljivo i ne može se uokviriti u neko standardno radno vrijeme i satnicu – naglašava Gundić.

Kada je pak riječ o fotografiji, ističe da tržište za umjetničku fotografiju u Hrvatskoj ne postoji.

– Za vjenčanje, rođendan ili kakvu drugu prigodu rijetko se kao poklon kupuje Dabac, Klarica ili fotografija nekog mlađeg autora. To jednostavno još nije upisano u našu kulturu, dok je preko granice, već u susjednoj Sloveniji situacija sasvim druga. U Hrvatskoj se fotografiju prvenstveno veže s osobnim iskaznicama i vjenčanjima i praktički uopće ne postoji svijest da umjetnik može koristiti fotoaparat kao što glazbenik koristi saksofon ili slikar kist. Veliki iskorak oko umjetničke fotografije dogodio se s međunarodnim festivalom Organ Vida koji je prošle godine proslavio 10 godina, no i to je nažalost bilo lokalizirano samo na Zagreb – zaključuje ovaj mladi umjetnik čija se izložba u Koprivnici očekuje krajem ožujka.